Danas sam poludeo na novi telefon koji sam dobio - poslovni, pošto je starom istekao ugovor. Pametni, android based telefon!!!! Ono što me je najviše iznerviralo je to što ne postoji logout dugme!!! Skoro ni jedna aplikacija ga nema!! Sad najobičnija glupa stvar koja treba kratkoročno da odradi neki posao smatra da treba da bude servis koji će da trči u pozadini!!! Naći logout na Messindžeru - ne može, naći na Skajpu - ne može. Odvratno....Po meni je to odvratan potez tvoraca aplikacija, rekao bih da je to silovanje - aplikativno silovanje, gde ne možeš da kažeš - sad je dosta. Muka mi je od toga. Onda moram da idem i da ubijam aplikaciju, ali i to nisam baš siguran da je odradilo posao, pošto, za razliku od starog android telefona koji sam imao, ne postoji lista aplikacija koje trenutno trče. Onda se skine neka Task Manager aplikacija, koja to kao prikaže, koja takođe nema logout dugme!!! Dođe mi da ga zavitlim kroz prozor.
среда, 20. децембар 2017.
понедељак, 18. децембар 2017.
Moć nemoćnog
Moć. Mogućnost da se nešto uradi.
Recimo, neko nema moć, na neki način je dobije, i onda reši da je upotrebi za nešto.
Po meni je već sam čin upotrebe moći, u kojegod svrhe ta moć bila upotrebljena, već zloupotreba moći. Da moć ne bi bila zloupotrebljena, ona mora biti tako korištana da ne propagira izvor te moći i\ili ideje koje taj izvor podržava. Evo jednog primera koji mi pada na pamet.
Crkva je u komunizmu, po meni, bila "čistija" nego što je danas, u duhovnom smislu.
Danas je crkvi vraćena zemlja, zgrade itd, i sad se crkva obnavlja. U jednom momentu neće imati šta da obnavlja, pa će rešiti da propagira svoje ideje. Onda će se crkva upitati, sad kad imamo moć da nešto uradimo, šta bi to moglo da bude? Pa će recimo da odabere ili formira političku partiju koju će moći da finansira i da ta partija zastupa njene interese. I eto zloupotrebe moći. Čim krenu da se zastupaju partikularni interesi jedne ideje. Zato je jedino čista moć - moć nemoćnog - kao crkva u komunizmu - moć, koja je po meni, dozvoljena da se upotrebljava.
Tako da bih rekao, ali više po osećaju nego što sam duboko promislio o tome - da je sam čin upotrebe moći, već zloupotreba moći.
Recimo, neko nema moć, na neki način je dobije, i onda reši da je upotrebi za nešto.
Po meni je već sam čin upotrebe moći, u kojegod svrhe ta moć bila upotrebljena, već zloupotreba moći. Da moć ne bi bila zloupotrebljena, ona mora biti tako korištana da ne propagira izvor te moći i\ili ideje koje taj izvor podržava. Evo jednog primera koji mi pada na pamet.
Crkva je u komunizmu, po meni, bila "čistija" nego što je danas, u duhovnom smislu.
Danas je crkvi vraćena zemlja, zgrade itd, i sad se crkva obnavlja. U jednom momentu neće imati šta da obnavlja, pa će rešiti da propagira svoje ideje. Onda će se crkva upitati, sad kad imamo moć da nešto uradimo, šta bi to moglo da bude? Pa će recimo da odabere ili formira političku partiju koju će moći da finansira i da ta partija zastupa njene interese. I eto zloupotrebe moći. Čim krenu da se zastupaju partikularni interesi jedne ideje. Zato je jedino čista moć - moć nemoćnog - kao crkva u komunizmu - moć, koja je po meni, dozvoljena da se upotrebljava.
Tako da bih rekao, ali više po osećaju nego što sam duboko promislio o tome - da je sam čin upotrebe moći, već zloupotreba moći.
петак, 17. новембар 2017.
Moje misljenje, generalizacija i mudrost
Shvatio sam da sam postao protivnik generalizacija. A to bi znacilo da sam postao protivnik i mudrosti, posto "mudri" saveti su recimo neka destilovana "istina" koju smo mi spoznali u svome zivotu. Pa posto se te dve stvari potiru - generalizacija i mudrost - dosao do zakljucka da je bolje cutati i ne davati nikakve savete, sem kad sam eksplicitno pitan za misljenje. Znam da ce to biti tesko, ali eto...
Zasto sam postao protivnik generalizacije? Zato sto sam shvatio da je svaka situacija posebna i da je svaki covek poseban, i da davanje generalnih saveta nece imati koristi ili ce imati cak i stete, a moze i da ima neku korist, ali je to korist pre slucajna, nego sistemska. Na to razmisljanje me je navelo moje iskustvo sa zlaticama u krompiru. Naime, imao sam zlatice u krompiru. A posto nisam nikakav poljoprivrednik, moje generalizovano znanje se zasnivalo na tome da je potrebno da se koristi neki opsti insekticid, i da je dovoljno kupiti insekticid da bi se pobile zlatice. Ali to nije bilo tacno, posto za zlatice postoji specijalni insekticid bas za njih. Tako da bih opstim insetkicidom samo jos dodatno zatrovao krompir, a ne bih se resio zlatica. Dakle, nema generalnih resenja!!!
Druga stvar je da je nase znanje, tj. nas model realnosti uvek manje i manje slozeno, nego sto je slozena realnost. To opet znaci da mi u svakom momentu imamo nepotpun model realnosti. I davanje suda o realnosti, na osnovu modela, je uvek manje vise osudjeno na propast, posto mi opet uvodimo odredjenu generalizaciju u nas odgovor, koliko god se trudili da on bude specifican, ali ne moze, posto je realnost ipak slozenija (specificnija) u odnosu na nas interni model (koji drzimo u glavi) i na osnovu koga jedino mozemo da donosimo zakljucke. Ovo naravno moze da dovede u tesku neodlucnost, ali takodje moze i da dovede i do manje pogresnih sudova, koraka ili odluka. Pogotovo je danas u rekao bih prilicno slozeno vreme tesko imati stvarni model realnosti ili oblasti realnosti, posto je realnost podlozna mnogim uticajima, brzim promenama itd. Naravno, inzenjerski pristup bi bio da se donese dovoljno dobro resenje, na osnovu informacija koje imamo, ali ja samo zelim da kazem da covek treba da bude rezervisan kod primenjivanja opstih principa na pojedinacne slucajeve. Mislim da je bolje cutati i drzati svoje misljenje za sebe. Manje je stete od toga, nego sto bi bilo koristi da se to misljenje iznese sa 100% vere u njega. Tako da ja, iako mi to nekad zvuci debilno, uz sve sto kazem, imam ako ne zivi, a ono interni samogovor, da je to samo moje misljenje, zasnovano na ogranicenom setu informacija i da ono moze jedino da bude to - moje misljenje.
Ja razumem da je za neke uloge potrebno donositi odluke sa ogranicenim setom informacija, i da je preveliko oklevanje, u ocekivanju skupljanja dodatnih informacija, losije nego da se izvede akcija(odluka) kakva god da je, i ne zelim ovim da potenciram neodlucnost. Samo zelim sebi da kazem da se smirim sa generalizacijama i prividom mudrosti.
Zasto sam postao protivnik generalizacije? Zato sto sam shvatio da je svaka situacija posebna i da je svaki covek poseban, i da davanje generalnih saveta nece imati koristi ili ce imati cak i stete, a moze i da ima neku korist, ali je to korist pre slucajna, nego sistemska. Na to razmisljanje me je navelo moje iskustvo sa zlaticama u krompiru. Naime, imao sam zlatice u krompiru. A posto nisam nikakav poljoprivrednik, moje generalizovano znanje se zasnivalo na tome da je potrebno da se koristi neki opsti insekticid, i da je dovoljno kupiti insekticid da bi se pobile zlatice. Ali to nije bilo tacno, posto za zlatice postoji specijalni insekticid bas za njih. Tako da bih opstim insetkicidom samo jos dodatno zatrovao krompir, a ne bih se resio zlatica. Dakle, nema generalnih resenja!!!
Druga stvar je da je nase znanje, tj. nas model realnosti uvek manje i manje slozeno, nego sto je slozena realnost. To opet znaci da mi u svakom momentu imamo nepotpun model realnosti. I davanje suda o realnosti, na osnovu modela, je uvek manje vise osudjeno na propast, posto mi opet uvodimo odredjenu generalizaciju u nas odgovor, koliko god se trudili da on bude specifican, ali ne moze, posto je realnost ipak slozenija (specificnija) u odnosu na nas interni model (koji drzimo u glavi) i na osnovu koga jedino mozemo da donosimo zakljucke. Ovo naravno moze da dovede u tesku neodlucnost, ali takodje moze i da dovede i do manje pogresnih sudova, koraka ili odluka. Pogotovo je danas u rekao bih prilicno slozeno vreme tesko imati stvarni model realnosti ili oblasti realnosti, posto je realnost podlozna mnogim uticajima, brzim promenama itd. Naravno, inzenjerski pristup bi bio da se donese dovoljno dobro resenje, na osnovu informacija koje imamo, ali ja samo zelim da kazem da covek treba da bude rezervisan kod primenjivanja opstih principa na pojedinacne slucajeve. Mislim da je bolje cutati i drzati svoje misljenje za sebe. Manje je stete od toga, nego sto bi bilo koristi da se to misljenje iznese sa 100% vere u njega. Tako da ja, iako mi to nekad zvuci debilno, uz sve sto kazem, imam ako ne zivi, a ono interni samogovor, da je to samo moje misljenje, zasnovano na ogranicenom setu informacija i da ono moze jedino da bude to - moje misljenje.
Ja razumem da je za neke uloge potrebno donositi odluke sa ogranicenim setom informacija, i da je preveliko oklevanje, u ocekivanju skupljanja dodatnih informacija, losije nego da se izvede akcija(odluka) kakva god da je, i ne zelim ovim da potenciram neodlucnost. Samo zelim sebi da kazem da se smirim sa generalizacijama i prividom mudrosti.
понедељак, 13. новембар 2017.
Svečari
Ne mogu baš tačno da objasnim zašto, i neki zdrav razum ne može da to objasni, ali su meni na naki način prilično bitni moji preci. I Stapar. Te stvari i priče koje sam čuo, detinjstvo koje sam tamo proživeo su prilično odredile mene kakav sam sada.
Tako da, iako se prezivam Depalov, ja u sebi imam po jednu polovinu Depalov i jednu polovinu Zarić.
Imam jednu četvrtinu Depalov, jednu četvrtinu Božin, jednu četvrtinu Zarić i jednu četvrtinu Aničin.
Moj deda po ocu, Radmilo Depalov, je polovina Depalov, a polovina Popić.
Maja baka po ocu, Anica Božin, je polovina Božin, a polovina Radin.
Moj deda po majci, Branko Zarić, je polovina Zarić, a polovina Lazić.
Moja baba po majci, Evica Aničin, je polovina Aničin, a polovina Sogić.
Tako da sam ja, iako Depalov po prezimenu, jedna osmina Depalov, jedna osmina Popić, jedna osmina Božin, jedna osmina Radin, jedna osmina Zarić, jedna osmina Lazić, jedna osmina Aničin, i jedna osmina Sogić.
Sutra su svečari, 14.11. i piše mi se opet o tome kako je to izgledalo kad je deda bio živ, kako su se slavili, kako je bio postavljen sto, kako se sedelo, o čemu se pričalo, i kako se pilo vino, ali ne mogu sad...
Tako da, iako se prezivam Depalov, ja u sebi imam po jednu polovinu Depalov i jednu polovinu Zarić.
Imam jednu četvrtinu Depalov, jednu četvrtinu Božin, jednu četvrtinu Zarić i jednu četvrtinu Aničin.
Moj deda po ocu, Radmilo Depalov, je polovina Depalov, a polovina Popić.
Maja baka po ocu, Anica Božin, je polovina Božin, a polovina Radin.
Moj deda po majci, Branko Zarić, je polovina Zarić, a polovina Lazić.
Moja baba po majci, Evica Aničin, je polovina Aničin, a polovina Sogić.
Tako da sam ja, iako Depalov po prezimenu, jedna osmina Depalov, jedna osmina Popić, jedna osmina Božin, jedna osmina Radin, jedna osmina Zarić, jedna osmina Lazić, jedna osmina Aničin, i jedna osmina Sogić.
Sutra su svečari, 14.11. i piše mi se opet o tome kako je to izgledalo kad je deda bio živ, kako su se slavili, kako je bio postavljen sto, kako se sedelo, o čemu se pričalo, i kako se pilo vino, ali ne mogu sad...
петак, 3. новембар 2017.
Odgovornost
Čovek je odgovoran na ono na šta može da utiče. Čovek nije odgovoran za stvari koje nisu u domenu njegove moći uticaja na to.
уторак, 31. октобар 2017.
Grlica
Kada čujem kako grlica peva, a onako, joj nije baš vreme, tipa sada, srce mi brže zakuca, i osetim neku milinu koja se iz stomaka razleže po celom biću. Podseća me na onaj period godine, kada posle duge zime, dođe proleće, sneg se polako topi, sunce duže sija, čuje se žubor vode koja se slika sa krovova, nabubrele viseće rese lešnika, prelamanje svetlosti kroz kapljice vode i snega, i zvuk, pevanje, grlice.
петак, 27. октобар 2017.
Pozitivan uticaj na druge ljude
Kakav je to uticaj i na koji način se taj uticaj ostvaruje, da ljudi koji su pod dejstvom tog uticaja, žele da se promene na bolje, da budu bolji ljudi, ili budu bolji u nečemu što rade?
Danas sam na facebook-u video svoju profesoricu fizičkog Miru Trifunov, i kada sam razmišljao o njoj, shvatio sam da je ona u celoj gimnaziji od svih profesora jedina imala uticaj na mene (i dobar deo razreda) da budemo bolji. Ostali nastavnici su većinom bili ok, i naravno da smo i kod njih i od njih naučili dosta, ali niko od njih, bar mene lično, nije inspirisao, gurao, navodio da budem bolji nego od onog minimuma koji je bio potreban da bih dobio dobru ocenu.
Kakav je to bio uticaj i kako je on nastao? Profesorica Mira Trifunov je bila poštena, stroga, ali na dobar i pošten način, tražila je puno od nas, ali je bila dobra sa nama. Nije volela one koji se izvlače, ali ih nije zbog toga martretirala, a ostale je drilovala i tražila da se radi. To je tako bilo u prvoj i drugoj godini, da bi na trećoj i četvrtoj ona samo pogledala iz hodnika na spratu i videla nas kako smo se već sami organizovali tako da ona često nije ni vodila čas. Sećam se da smo posle nekih predmeta trčali na fizičko, samo da nam čas traje duže. Ja sam u četvrtoj godini išao na duple časove fizičkog, imao sam neke rupe u rasporedu, tako da sam išao u salu, ko god da je imao čas, i ja sam radio sa njima.
Pored svojih redovnih aktivnosti, ona je bila razredni starešina, i njen razred je bio jako dobar. Zimi se bavila organizacijom i izvođenjem klizanja u dvorištu škole, tako da smo mi u gimnaziji zimi preko raspusta imali klizalište. Ona je trener u Atletskom klubu "Maraton" iz Sombora. Vidim na facebook-u da vodi đake u Beč, druga tura na zimovanje. Takođe, koliko sam shvatio, uspela je i da se izbori i za proširenje sale za fizičko.
Razmišljajući o njoj sam se upitao - zašto je ona sve to radila? Mogla je da ništa od toga ne uradi, nego da sedi kod kuće i pije kafu? Odakle joj motivacija za sve to?
Palo mi je na pamet da je radila to zato što joj je to bilo važno! I da tim stavom, da je važno kako ćemo da preskočimo kozlić, da je važno da li ćemo pošteno da odradimo neku vežbu u parteru, da je važno kako ćemo da se izvrtimo u razboju (i ona nam je na primeru pokazivala!), ona nas je "terala" da se trudimo, i nekako smo svi usvojili taj stav i trudili se maksimalno.
Kako je neko tako aktivan, i ostavlja puno dobrog iza sebe i ima tako pozitivan uticaj na ljude i okruženje? Jedna stvar je da je to osobi autentično stalo do toga i da onda ona to širi oko sebe, a druga je, rekao bih, da su toj osobi važni i ti ljudi na koje ona širi svoj uticaj, da na neki način ta osoba voli te ljude, kao što je profesorica Mira Trifunov volela svoje đake, rekao bih?
I na kraju pitanje, šta je važno za mene?
Danas sam na facebook-u video svoju profesoricu fizičkog Miru Trifunov, i kada sam razmišljao o njoj, shvatio sam da je ona u celoj gimnaziji od svih profesora jedina imala uticaj na mene (i dobar deo razreda) da budemo bolji. Ostali nastavnici su većinom bili ok, i naravno da smo i kod njih i od njih naučili dosta, ali niko od njih, bar mene lično, nije inspirisao, gurao, navodio da budem bolji nego od onog minimuma koji je bio potreban da bih dobio dobru ocenu.
Kakav je to bio uticaj i kako je on nastao? Profesorica Mira Trifunov je bila poštena, stroga, ali na dobar i pošten način, tražila je puno od nas, ali je bila dobra sa nama. Nije volela one koji se izvlače, ali ih nije zbog toga martretirala, a ostale je drilovala i tražila da se radi. To je tako bilo u prvoj i drugoj godini, da bi na trećoj i četvrtoj ona samo pogledala iz hodnika na spratu i videla nas kako smo se već sami organizovali tako da ona često nije ni vodila čas. Sećam se da smo posle nekih predmeta trčali na fizičko, samo da nam čas traje duže. Ja sam u četvrtoj godini išao na duple časove fizičkog, imao sam neke rupe u rasporedu, tako da sam išao u salu, ko god da je imao čas, i ja sam radio sa njima.
Pored svojih redovnih aktivnosti, ona je bila razredni starešina, i njen razred je bio jako dobar. Zimi se bavila organizacijom i izvođenjem klizanja u dvorištu škole, tako da smo mi u gimnaziji zimi preko raspusta imali klizalište. Ona je trener u Atletskom klubu "Maraton" iz Sombora. Vidim na facebook-u da vodi đake u Beč, druga tura na zimovanje. Takođe, koliko sam shvatio, uspela je i da se izbori i za proširenje sale za fizičko.
Razmišljajući o njoj sam se upitao - zašto je ona sve to radila? Mogla je da ništa od toga ne uradi, nego da sedi kod kuće i pije kafu? Odakle joj motivacija za sve to?
Palo mi je na pamet da je radila to zato što joj je to bilo važno! I da tim stavom, da je važno kako ćemo da preskočimo kozlić, da je važno da li ćemo pošteno da odradimo neku vežbu u parteru, da je važno kako ćemo da se izvrtimo u razboju (i ona nam je na primeru pokazivala!), ona nas je "terala" da se trudimo, i nekako smo svi usvojili taj stav i trudili se maksimalno.
Kako je neko tako aktivan, i ostavlja puno dobrog iza sebe i ima tako pozitivan uticaj na ljude i okruženje? Jedna stvar je da je to osobi autentično stalo do toga i da onda ona to širi oko sebe, a druga je, rekao bih, da su toj osobi važni i ti ljudi na koje ona širi svoj uticaj, da na neki način ta osoba voli te ljude, kao što je profesorica Mira Trifunov volela svoje đake, rekao bih?
I na kraju pitanje, šta je važno za mene?
четвртак, 19. октобар 2017.
Iz knjige "Sila dobrote" Danijela Golemana
"Gradimo put i put gradi nas" - fenomenalno! Meni je ovo sustina. Mi kada imamo neki cilj, mi ga nekako sebi zacrtamo i mislimo da je on vazan, i idemo prema njemu, ali iduci ka tom cilju mi se MENJAMO, pa se uz put menja i definicija naseg cilja, i kad dodjemo do njega, on nam jeste i dalje vazan, ali posto smo mi drugaciji, cilj je za nas drugaciji. Dobro je imati cilj, da bismo gradeci put ka tom cilju, gradili sebe. Slobodno bih rekao da su ciljevi u stvari maskirane forme nase zelje za rastom.
четвртак, 5. октобар 2017.
понедељак, 18. септембар 2017.
Zamišljam mir
Zamišljam miris deteline, letnje jutro, mir, blago sunce, baku, život, dešu u šupi, Dragan i ja sedimo na hodniku i igramo se. Mir…..
Zima, pogled kroz prozor, miris snega, onako mračak napolju, tišina, tišina, škripa snega kad se gazi, upaljeno svetlo u hodniku, sneg koji je malo napadao i u hodnik. Mir...
Zima, baka i deša ustaju rano, u 6 ujutro, ja se probudim, ali ne ustajem, čujem baku i dešu kako se oblače, izlaze napolje, a ja iz kreveta gledam kako se polako diže zimski mrak. Baka u neko vreme uđe da upali vatru tako da posle čujem kako vatra pucketa u peći, i sviće zimsko jutro. Mir...
Zima, baka i deša ustaju rano, u 6 ujutro, ja se probudim, ali ne ustajem, čujem baku i dešu kako se oblače, izlaze napolje, a ja iz kreveta gledam kako se polako diže zimski mrak. Baka u neko vreme uđe da upali vatru tako da posle čujem kako vatra pucketa u peći, i sviće zimsko jutro. Mir...
уторак, 12. септембар 2017.
Slovenija sneg
Danas sam na FB video snimak kako na Vršiću pada sneg i odmah mi je krv brže prostrujala i javila mi se jaka želja da i ja osetim taj sneg i uživam u Sloveniji. Slovenijo, evo me! :-)
недеља, 10. септембар 2017.
Muva ili pčela - loša postavka problema
Sinoć sam, posle X godina škole, razmišljana, profesionalnog IT života, knjiga, itd, shvatio, tj. osetio, jednu poznatu stvar, a to je da je dobra postavka problema već polovina rešenja.
Na to razmišljanje me je navela izreka, poslovica koja kaže da muva na livadi punoj cveća uvek nađe neki smrad, a da pčela na smetlištu uspe da pronađe cvet.
Ja sam se dosta vremena mlatio sa tim pitanjem - šta uopšte znači ta poslovica na praktičnom nivou, i šta je bolje biti - muva ili pčela - ali sam onda sinoć shvatio da je postavka problema loša. A loša je zato što pitanje nije dobro postavljeno, niti sam čak i na osnovu tog pitanja razmišljao o tome da li je postavka problema dobra ili loša. Ajd da probam da analiziram.
Pitanje je bilo - kad prestati biti pčela?
Onda ide ta priča o pčeli i muvi. Priča direktno navodi da je bolje biti pčela, pošto muvu kritikuje. Na osnovu te priče, niko ne bi želeo da bude muva, pa mu stoga preostaje da bude pčela. A kao posledica toga da si pčela, ti, po ovoj izreci, si osuđen da pronalaziš cveće na smetlištu, ili da na smeće ne obraćaš pažnju.
Ono što je loše u ovoj postavci problema je to što ta postavka nije pripremila teren za zdrav "decision making" proces koji bi doveo do odgovora na gornje pitanje. Ja sam se zanimao gornjim pitanje, uvek na primeru priče koju sam naveo, i tako posmatrajući problem, nisam mogao da dam odgovor, tj. osećao sam se čudno sa odgovorom. Onda sam sinoć shvatio da polazim sa lošeg terena i da mi sama postavka otežava.
Tako da bih definitivno mogao da izvedem zaključak da ako ne ide sa odgovorom na pitanje, da se tačnije definiše problem, što je moguće približniji realnosti, pa tek se onda baviti davanjem odgovora na pitanje, tj. donešenjem odluke.
Na to razmišljanje me je navela izreka, poslovica koja kaže da muva na livadi punoj cveća uvek nađe neki smrad, a da pčela na smetlištu uspe da pronađe cvet.
Ja sam se dosta vremena mlatio sa tim pitanjem - šta uopšte znači ta poslovica na praktičnom nivou, i šta je bolje biti - muva ili pčela - ali sam onda sinoć shvatio da je postavka problema loša. A loša je zato što pitanje nije dobro postavljeno, niti sam čak i na osnovu tog pitanja razmišljao o tome da li je postavka problema dobra ili loša. Ajd da probam da analiziram.
Pitanje je bilo - kad prestati biti pčela?
Onda ide ta priča o pčeli i muvi. Priča direktno navodi da je bolje biti pčela, pošto muvu kritikuje. Na osnovu te priče, niko ne bi želeo da bude muva, pa mu stoga preostaje da bude pčela. A kao posledica toga da si pčela, ti, po ovoj izreci, si osuđen da pronalaziš cveće na smetlištu, ili da na smeće ne obraćaš pažnju.
Ono što je loše u ovoj postavci problema je to što ta postavka nije pripremila teren za zdrav "decision making" proces koji bi doveo do odgovora na gornje pitanje. Ja sam se zanimao gornjim pitanje, uvek na primeru priče koju sam naveo, i tako posmatrajući problem, nisam mogao da dam odgovor, tj. osećao sam se čudno sa odgovorom. Onda sam sinoć shvatio da polazim sa lošeg terena i da mi sama postavka otežava.
Tako da bih definitivno mogao da izvedem zaključak da ako ne ide sa odgovorom na pitanje, da se tačnije definiše problem, što je moguće približniji realnosti, pa tek se onda baviti davanjem odgovora na pitanje, tj. donešenjem odluke.
петак, 8. септембар 2017.
уторак, 22. август 2017.
Putarine Novi Sad - Pula - Novi Sad
Novi Sad - granica - 250 din x 2 = 500 din
Granica - Zagreb - 128kn x 2 = 256kn
Zagreb - Rijeka - 70kn x 2=140kn
Učka - Pula - 55kn x 2=110kn
----------------------------------------------
506kn + 500 din = 68 + 4 = 72 eur
(na ovo treba dodati promenu na putu Granica - Zagreb, koji u letnjim mesecima 2017 godine kosta 140kn).
Mislim da su ovo ekstrmno bezobrazne cene, pogotova deonica od granice od Zagreba, što je nekih 300 kilometara, koji treba da se plate 20 eura!!!
Ja imam auto na gas, i mene je gas izašao koliko i putarine...
Granica - Zagreb - 128kn x 2 = 256kn
Zagreb - Rijeka - 70kn x 2=140kn
Učka - Pula - 55kn x 2=110kn
----------------------------------------------
506kn + 500 din = 68 + 4 = 72 eur
(na ovo treba dodati promenu na putu Granica - Zagreb, koji u letnjim mesecima 2017 godine kosta 140kn).
Mislim da su ovo ekstrmno bezobrazne cene, pogotova deonica od granice od Zagreba, što je nekih 300 kilometara, koji treba da se plate 20 eura!!!
Ja imam auto na gas, i mene je gas izašao koliko i putarine...
Updatovana verzija 18.6.2025.
Letnje cene:
Novi Sad(Ruma) - granica(Batrovci) - 300 din x 2 = 600 din (5 EUR)
Granica - Zagreb - 18,60 EUR x 2 = 37,20 EUR
Zagreb - Rijeka - 10,10 EUR x 2=20,20 EUR
Učka - Pula - 11,40 EUR x 2=22,80 EUR
----------------------------------------------
5 EUR + 37,20 EUR + 20,20 EUR + 22,80 EUR = 85,2 EUR
Granica - Zagreb - 18,60 EUR x 2 = 37,20 EUR
Zagreb - Rijeka - 10,10 EUR x 2=20,20 EUR
Učka - Pula - 11,40 EUR x 2=22,80 EUR
----------------------------------------------
5 EUR + 37,20 EUR + 20,20 EUR + 22,80 EUR = 85,2 EUR
понедељак, 21. август 2017.
Vladanje apsurdom
Tamo davne 2000te godine, je bila neke predstava koja se zvala recimo, Razgovor u paklu izmedju Monteskijea i Makijavelija. Otprilike sukob ideja - ljudi su ok i treba ih tretirati ok i vladanje ljudima kroz ok pristup, politika kao vrlina, i druga ideja, ljudi su stoka, moras varati, biti grub, politika kurva itd.
Ono sto mi se danas čini da je dominantan diskurs (što bi rekli filozofi, a ja ne znam tačno u kom kontekstu se koristi ta reč, ali mi zvuči cool :-) je apsurd. Dakle, niti su ljudi ok, niti nisu ok, nego se ljudi melju apsurdom (lažima, polulažima i poluistinama) gde je ono što se izgovara toliko različito od laži i istine da jedino može biti apsurdno. Ovo je neki moj osećaj, nisam se baš preterano udubljivao u ovo, ali kad gledam našeg Vladara i npr američkog Vladara, obojica mi nekako deluju da su iznad laži i istine...A čini mi se da sam negde pročitao da to u nekoj sledećoj instanci, kad čovek krene da bude iznad laži i istine, mogu da se dese neke mnogo gadne stvari!...
Ono sto mi se danas čini da je dominantan diskurs (što bi rekli filozofi, a ja ne znam tačno u kom kontekstu se koristi ta reč, ali mi zvuči cool :-) je apsurd. Dakle, niti su ljudi ok, niti nisu ok, nego se ljudi melju apsurdom (lažima, polulažima i poluistinama) gde je ono što se izgovara toliko različito od laži i istine da jedino može biti apsurdno. Ovo je neki moj osećaj, nisam se baš preterano udubljivao u ovo, ali kad gledam našeg Vladara i npr američkog Vladara, obojica mi nekako deluju da su iznad laži i istine...A čini mi se da sam negde pročitao da to u nekoj sledećoj instanci, kad čovek krene da bude iznad laži i istine, mogu da se dese neke mnogo gadne stvari!...
субота, 19. август 2017.
Veliko pitanje i Veliki odgovor
Cesto me moja razmisljanja o najvaznijim pitanjima zivota podsecaju na razgovore tinejdzerki o momcima (sad su bas prosle ulicom, pa sam cuo deo njihovog razgovora). Pricaju u opstim pojmovima, nesto sto nisu doziveli, razmiljanja uoblicena kulturnim i civilizacijskim obrascima, dakle nesto sto je samo pretpostavka i to nedozivljena. Zrela zena koja je dozivela muskarca(muskarce) nece izvoditi generalne zakljucke, i verujem da mozda i nece ni pricati o njima. Ali ce znati o njima. Mozda mi je malo glupo ovo poredjenje, ali me je podstaklo na dalje razmisljanje.
A to je da o stvarima koje nismo doziveli, sa kojima nemamo licno, emotivno, dozivljeno iskustvo, gde nismo pali i ustali, doziveli i lepo i lose, i zivo i mrtvo, mi tesko da mozemo da dodjemo do odgovora kakvo je to nesto. Mi mozemo da se krecemo u nekom polju odgovora, koji mozda i moze da bude tacan, ali mi ne znamo kad smo stigli do cilja, kada je kraj nasem razmisljanju, da li konvergiramo. Tako da dalje razmisljam, uzmimao na primer pitanje, malo je ono vec izandjano, filmsko, (mozda cak i po "kvalitetu" pitanja mozemo da zakljucimo da ne znamo nista i da smo daleko od odgovora), "Koji je smisao zivota?" kad dodjemo do odgovora do toga, necemo ga postavljati, posto cemo ga osetiti. A posto pokusajem odgovaranja i mentalne spekulacije ne mozemo da dodjemo do odgovora, tj. pricom o njemu podsecamo na pricu tinejdzerki o momcima, mozda to znaci da ni ne pokusavamo da nadjemo odgovor na njega. Pitanje je ok, posto ono izrazava nasu zelju da o tome saznamo vise, da nam je to bitna tema, ali alati i nacin kojim to pokusavamo da odredimo su nedorasli problemu i neprikladni su, i nece dovesti do bitnog odgovora.
Sad do pitanja: pitanje kakvi su muskarci, je istog kvaliteta kao i pitanje, kakav je zivot(sta je smisao zivota). Ali zato pitanje, kakav je Voja muskarac, ima vise smisla da ce dobiti validan odgovor, kao sto i pitanje sta za mene znaci kvalitetan zivot i sta je smisao Vojinog zivota, kvalitetnije pitanje sa vecim dozivljajnim, a onda i saznajnim nivoom. Ovo me opet navodi na pitanje univerzalnih i partikularnih odgovora. Partikularni odgovori su dozivljajniji i iz njih, na osnovu dozivljaja, mogu da izvucem neki zakljucak, zato sto na osnovu emocije, mogu da dam tom dozivljaju znacenje. Ali zbog svoje partikularnosti, oni ne moraju biti nuzno tacni za neku sledecu situaciju. Dok su univerzalni odgovori primenjiviji na siri spektar pitanja, ali ih mi ne dozivljavamo tako. Primer: Zemlja je okrugla. To je cool. Ali ako mi otputujemo odavde do 1/10 te zemljine okruglosti, npr do Slovenije, ta partikularnost (put do Slovenije) nam vise znaci (i vise nas izgradjuje!) nego spoznanje cinjenice da je Zemlja okrugla, a da mi to nismo okusili. (iako je to savrseno tacan zakljucak).(U opstem smislu ovo nije tacno, posto je spoznaja da je Zemlja okrugla donela svetu vecu revoluciju, nego koliko god bitan licni, partikularni i ne znam kako jako dozivljen dogadjaj - ali ono sto ja ovde pokusavam da napisem i odgonetnem je pitanje licnog rasta).
Dakle, da opet nastavim razmisljanje. Cak i da devojcice dodju do tacnog odgovora kakvi su muskarci (u celini, mada je jaaako tesko dati univerzalana odgovor), taj univerzalni zakljucak nece njima (coveku!) doneti nikakvu izgradjujucu korist, zato sto nije dozivljen!. Za covekov rast je, ako pratim nit ovog razmisljanja, mnogo bitniji njegov licni, minimalni, manji, ili veci, veliki (kako kod koga) dozivljaj, nego najtacniji univerzalni zakljucak. Ili bilo koji zakljucak koji nije licno dozivljen.
Na osnovu ovog izvedenog zakljucka, mogu da kazem da za mene licno u potpunosti vazi da sam ja budala! Zato sto ja ne mogu da ucim iz tudjih iskustava, nego samo iz svojih. A kaze ona poslovica da pametan covek uci na tudjim greskama, a glup (budala) na svojim. Ja sam budala, i zelim da budem jos veca, da bih kroz licne, partikularne odgovore dosao do Velikog odgovora, s tim sto ce taj Veliki odgovor biti stecen kroz licno iskustvo, a ne kroz kontemplaciju.
A to je da o stvarima koje nismo doziveli, sa kojima nemamo licno, emotivno, dozivljeno iskustvo, gde nismo pali i ustali, doziveli i lepo i lose, i zivo i mrtvo, mi tesko da mozemo da dodjemo do odgovora kakvo je to nesto. Mi mozemo da se krecemo u nekom polju odgovora, koji mozda i moze da bude tacan, ali mi ne znamo kad smo stigli do cilja, kada je kraj nasem razmisljanju, da li konvergiramo. Tako da dalje razmisljam, uzmimao na primer pitanje, malo je ono vec izandjano, filmsko, (mozda cak i po "kvalitetu" pitanja mozemo da zakljucimo da ne znamo nista i da smo daleko od odgovora), "Koji je smisao zivota?" kad dodjemo do odgovora do toga, necemo ga postavljati, posto cemo ga osetiti. A posto pokusajem odgovaranja i mentalne spekulacije ne mozemo da dodjemo do odgovora, tj. pricom o njemu podsecamo na pricu tinejdzerki o momcima, mozda to znaci da ni ne pokusavamo da nadjemo odgovor na njega. Pitanje je ok, posto ono izrazava nasu zelju da o tome saznamo vise, da nam je to bitna tema, ali alati i nacin kojim to pokusavamo da odredimo su nedorasli problemu i neprikladni su, i nece dovesti do bitnog odgovora.
Sad do pitanja: pitanje kakvi su muskarci, je istog kvaliteta kao i pitanje, kakav je zivot(sta je smisao zivota). Ali zato pitanje, kakav je Voja muskarac, ima vise smisla da ce dobiti validan odgovor, kao sto i pitanje sta za mene znaci kvalitetan zivot i sta je smisao Vojinog zivota, kvalitetnije pitanje sa vecim dozivljajnim, a onda i saznajnim nivoom. Ovo me opet navodi na pitanje univerzalnih i partikularnih odgovora. Partikularni odgovori su dozivljajniji i iz njih, na osnovu dozivljaja, mogu da izvucem neki zakljucak, zato sto na osnovu emocije, mogu da dam tom dozivljaju znacenje. Ali zbog svoje partikularnosti, oni ne moraju biti nuzno tacni za neku sledecu situaciju. Dok su univerzalni odgovori primenjiviji na siri spektar pitanja, ali ih mi ne dozivljavamo tako. Primer: Zemlja je okrugla. To je cool. Ali ako mi otputujemo odavde do 1/10 te zemljine okruglosti, npr do Slovenije, ta partikularnost (put do Slovenije) nam vise znaci (i vise nas izgradjuje!) nego spoznanje cinjenice da je Zemlja okrugla, a da mi to nismo okusili. (iako je to savrseno tacan zakljucak).(U opstem smislu ovo nije tacno, posto je spoznaja da je Zemlja okrugla donela svetu vecu revoluciju, nego koliko god bitan licni, partikularni i ne znam kako jako dozivljen dogadjaj - ali ono sto ja ovde pokusavam da napisem i odgonetnem je pitanje licnog rasta).
Dakle, da opet nastavim razmisljanje. Cak i da devojcice dodju do tacnog odgovora kakvi su muskarci (u celini, mada je jaaako tesko dati univerzalana odgovor), taj univerzalni zakljucak nece njima (coveku!) doneti nikakvu izgradjujucu korist, zato sto nije dozivljen!. Za covekov rast je, ako pratim nit ovog razmisljanja, mnogo bitniji njegov licni, minimalni, manji, ili veci, veliki (kako kod koga) dozivljaj, nego najtacniji univerzalni zakljucak. Ili bilo koji zakljucak koji nije licno dozivljen.
Na osnovu ovog izvedenog zakljucka, mogu da kazem da za mene licno u potpunosti vazi da sam ja budala! Zato sto ja ne mogu da ucim iz tudjih iskustava, nego samo iz svojih. A kaze ona poslovica da pametan covek uci na tudjim greskama, a glup (budala) na svojim. Ja sam budala, i zelim da budem jos veca, da bih kroz licne, partikularne odgovore dosao do Velikog odgovora, s tim sto ce taj Veliki odgovor biti stecen kroz licno iskustvo, a ne kroz kontemplaciju.
недеља, 6. август 2017.
Novopronadjeni kompozitori
Georgy Sviridov
Svjati Bože - https://www.youtube.com/watch?v=g5694lZvZbI
Samuel Barber
Adagio for strings - https://www.youtube.com/watch?v=50WIs0Rbm9Q
Svjati Bože - https://www.youtube.com/watch?v=g5694lZvZbI
Samuel Barber
Adagio for strings - https://www.youtube.com/watch?v=50WIs0Rbm9Q
петак, 4. август 2017.
Par Jungovih
"Radije nešto ostvarite, što možete ostvariti, umesto da težite za nečim što nikada nećete dostići."
"Istraživanje istine započinje sa svakim slučajem iznova, jer svaka živa istina je individualna i ne može se izvesti iz bilo kakve opšte i pretpostavljene formule. Tako je svaka individua eksperiment života, koji se stalno menja, i pokušaj ka novom rešenju ili novom prilagođavanju"
"Istraživanje istine započinje sa svakim slučajem iznova, jer svaka živa istina je individualna i ne može se izvesti iz bilo kakve opšte i pretpostavljene formule. Tako je svaka individua eksperiment života, koji se stalno menja, i pokušaj ka novom rešenju ili novom prilagođavanju"
уторак, 11. јул 2017.
Kazna, nagrada, autenticnost
Sta je autenticnost a da nije posledica kazne ili nagrade (spoljne ili unutrasnje)?
среда, 28. јун 2017.
Stare knjige kao podsticaj za razmišljanje o smislenom životu
Neki dan su moji krečili sobu, iz koje je trebalo izneti, pa posle i vratiti policu sa knjigama. Bavljenje, čišćenje i slaganje knjiga je tradicionalno moj posao, pošto verovatno iz raznih razloga imam najviše kontakta sa njima.
Među tim knjigama se nalaze i knjige koje smo dobili od našeg deda Branka Zarića, koje je on čitao, kupovao, dobijao. To su knjige stare recimo oko 70tak godina.
One su u stanju raspadanja. Listovi su maltene pocrneli, stranice su se odvojile od poveza, ima prašine u njima, pocepane stranice itd. Čak i njena umetničko - obrazovno - duhovna vrednost je rekao bih mala. Jedina vrednost koja ona, po meni, ima je to što knjiga ima posvetu i što piše da je to Brankova knjiga.
I takva knjiga mi je postavila pitanje - ako jedna, za mene jako bitna stvar kao knjiga, posle 70 tak godina nema nikakvu vrednost, pa šta onda ima, i da li je to što daje vrednost nečemu subjektivni i ličan osećaj ili je to nešto univerzalnije.
Pored knjiga, na razmišljanje tj. ka odgovoru me je navela i jedna fotografija napravljena pre 5 godina, kada smo išli na more, i gde ja potpunu pažnju posvećujem mom sinu Mihajlu, a Luki, sinu brata moje žene koji je išao sa nama i koga smo mi zvali da ide, ne posvećujem pažnju, a on molećivo i tužno gleda u mene. Sećam se tog letovanja i koliko sam loš bio :-( Ta slika mi je dala odgovor na suprotno pitanje - šta nije dobro da ostane iza mene, tj. šta će, gledano iz vremenske perspektive, imati negativnu vrednost.
Pa sam se onda setio one izjave, koju sam pročitao kod Vladete, da jedino dela ljubavi ostaju. Da sam se ja drugačije poneo prema Luki, ta stvar, moja ljubav, pažnja i posvećenost bi imali vrednost i ona bi ostala. Vladeta me je uputio i na američkog psihijatra Karla Meningera (živeo 96 godina!) koji je izjavio:
"Love cures people - both the ones who give it and the ones who receive it." Ima još jako dobrih njegovih ideja.
Inače ovo pitanje je varijacija pitanja - kako živeti život koji je vredan življenja, iliti kako živeti život koji ima smisla.
Materijalne stvari definitivno nemaju smisla(vrednosti). Dugoročni smisao imaju one koje eventualno nama i našim potomcima omogućavaju da vode smislenije živote, ali da ih ne iskvare. Recimo, u mom slučaju je to zemlja, koju su razni moji preci kupovali, i zbog koje, iako nemam baš neke prevelike koristi od nje, imam osećaj sigurnosti i nekog minimalnog blagostanja.
Naravno, čovek za svoj redovan, tekući, život mora da ima materijalnih stvari (ovde pričam o ljudima koji žive mirjanski život, a ne o monasima) ali da previše ili puno materijalnih stvari koje zadovoljavaju tekući život ne vredi i nema smisla kupovati. Čovek treba da ima nužnu količinu stvari. Čovek treba nekad sebi i da učini. Ali generalno - kupovina, čuvanje materijalnog na srednji i duži rok nema smisla. Čak i kratkoročno gledano, čovek je toliko adaptibilan da mu novo materijalno postane norma, i to mu više ne pričinjava zadovoljstvo.
Da li stvari koje čoveku pričinjavaju zadovoljstvo imaju smisla? Nisam siguran, čak sam skloniji da kažem ne. Naravno da je čoveku potrebno da bude zadovoljan da bi mogao da živi, ali mislim da bi bilo potrebno razlikovati zdravo zadovoljstvo od nezdravog. Za mene, zdravo zadovoljstvo predstavlja duševni mir. To je za mene stanje slično stanju namirene i negovane bebe. Ja kada osećam taj mir, meni je dobro i ja sam zadovoljan. Odlika tog zdravog zadovoljstva je da ono ne traži više od toga što je postignuto. Ono ne pati od dosade.
Nezdravo zadovoljstvo je potreba za uzbuđenjima. Mislim da ono proizilazi iz nekog osećanja egzistencijalnog besmisla, egzistencijalne dosade. Uzbuđenje nije loše povremeno, ali ako potraga za uzbuđenjima postane centralni deo nečijeg života, i ako ta osoba dođe do zaključka da je život bez uzbuđenja bezveze, onda se tu radi o traženju nezdravog zadovoljstva.
Moglo bi se reći da razlika između zdravog i nezdravog (zadovoljstva, a možda i ostalih stvari?) u stvari pitanje mere, a mera je u stvari pitanje slobode tj. da li mi možemo da određujemo meru, ili smo navučeni na nešto, pa prestajemo da budemo slobodni, tj. da možemo sami da kažemo dosta.
Sloboda ima vrednost, ali ne kao cilj nego kao metod. Iz prethodnog izlaganja sam došao do zaključka da je potrebno da čovek bude slobodan da bi mogao da donosi slobodne odluke, pošto pomoću odluka čovek upravlja sobom u životu(namerno nisam napisao da čovek upravlja životom, pošto to nije skroz tačno). Sloboda treba da bude cilj, ali čovek treba da shvati da ako je samo ona cilj, jednom kada je stekne, čovek će upasti u problem pitanja apsurdnosti života, Sartr, Kami će postati njegovo omiljeno štivo, depresija potencijalni pratilac. I što bi rekao gore spomenuti Karl Meninger:
"Hope is a necessity for normal life and the major weapon against the suicide impulse."
Dakle sloboda ima vrednost, ali kao alat. Kao što slova učimo ne njih radi, nego radi čitanja knjiga, tako i slobodu treba da "naučimo", "steknemo", "osvojimo", ne zbog slobode same, nego zbog njene pravilne upotrebe za ostvarenje nečega. Kao i slova kada se mogu koristiti za pisanje i čitanje loših stvari, tako se i sloboda može koristiti u dobre i loše svrhe i ciljeve.
Ovde mi se otvorilo pitanje da li slobodu moguce steci direktno, bez rada na ovim ostalim pitanjima - smisla, zadovoljstva, vremena itd. Nisam bas siguran. Hoću da kažem da iako slobodu nazivam potrebnim alatom, ona nije alat koji se lako zadobija. Pre bih rekao da je sloboda alat koji se postepeno stiče radom i odgovaranjem na ova večna pitanja.
Vreme nema smisao. Nema vrednost. Ovo mi je neka poslednja ideja koja mi je pala na pamet. Nju ne mogu baš plastično da opišem, to je pre neki, što bi moja žena rekla, predukus ideje.
Nastaviću o ovome!!!
Među tim knjigama se nalaze i knjige koje smo dobili od našeg deda Branka Zarića, koje je on čitao, kupovao, dobijao. To su knjige stare recimo oko 70tak godina.
One su u stanju raspadanja. Listovi su maltene pocrneli, stranice su se odvojile od poveza, ima prašine u njima, pocepane stranice itd. Čak i njena umetničko - obrazovno - duhovna vrednost je rekao bih mala. Jedina vrednost koja ona, po meni, ima je to što knjiga ima posvetu i što piše da je to Brankova knjiga.
I takva knjiga mi je postavila pitanje - ako jedna, za mene jako bitna stvar kao knjiga, posle 70 tak godina nema nikakvu vrednost, pa šta onda ima, i da li je to što daje vrednost nečemu subjektivni i ličan osećaj ili je to nešto univerzalnije.
Pored knjiga, na razmišljanje tj. ka odgovoru me je navela i jedna fotografija napravljena pre 5 godina, kada smo išli na more, i gde ja potpunu pažnju posvećujem mom sinu Mihajlu, a Luki, sinu brata moje žene koji je išao sa nama i koga smo mi zvali da ide, ne posvećujem pažnju, a on molećivo i tužno gleda u mene. Sećam se tog letovanja i koliko sam loš bio :-( Ta slika mi je dala odgovor na suprotno pitanje - šta nije dobro da ostane iza mene, tj. šta će, gledano iz vremenske perspektive, imati negativnu vrednost.
Pa sam se onda setio one izjave, koju sam pročitao kod Vladete, da jedino dela ljubavi ostaju. Da sam se ja drugačije poneo prema Luki, ta stvar, moja ljubav, pažnja i posvećenost bi imali vrednost i ona bi ostala. Vladeta me je uputio i na američkog psihijatra Karla Meningera (živeo 96 godina!) koji je izjavio:
"Love cures people - both the ones who give it and the ones who receive it." Ima još jako dobrih njegovih ideja.
Inače ovo pitanje je varijacija pitanja - kako živeti život koji je vredan življenja, iliti kako živeti život koji ima smisla.
Materijalne stvari definitivno nemaju smisla(vrednosti). Dugoročni smisao imaju one koje eventualno nama i našim potomcima omogućavaju da vode smislenije živote, ali da ih ne iskvare. Recimo, u mom slučaju je to zemlja, koju su razni moji preci kupovali, i zbog koje, iako nemam baš neke prevelike koristi od nje, imam osećaj sigurnosti i nekog minimalnog blagostanja.
Naravno, čovek za svoj redovan, tekući, život mora da ima materijalnih stvari (ovde pričam o ljudima koji žive mirjanski život, a ne o monasima) ali da previše ili puno materijalnih stvari koje zadovoljavaju tekući život ne vredi i nema smisla kupovati. Čovek treba da ima nužnu količinu stvari. Čovek treba nekad sebi i da učini. Ali generalno - kupovina, čuvanje materijalnog na srednji i duži rok nema smisla. Čak i kratkoročno gledano, čovek je toliko adaptibilan da mu novo materijalno postane norma, i to mu više ne pričinjava zadovoljstvo.
Da li stvari koje čoveku pričinjavaju zadovoljstvo imaju smisla? Nisam siguran, čak sam skloniji da kažem ne. Naravno da je čoveku potrebno da bude zadovoljan da bi mogao da živi, ali mislim da bi bilo potrebno razlikovati zdravo zadovoljstvo od nezdravog. Za mene, zdravo zadovoljstvo predstavlja duševni mir. To je za mene stanje slično stanju namirene i negovane bebe. Ja kada osećam taj mir, meni je dobro i ja sam zadovoljan. Odlika tog zdravog zadovoljstva je da ono ne traži više od toga što je postignuto. Ono ne pati od dosade.
Nezdravo zadovoljstvo je potreba za uzbuđenjima. Mislim da ono proizilazi iz nekog osećanja egzistencijalnog besmisla, egzistencijalne dosade. Uzbuđenje nije loše povremeno, ali ako potraga za uzbuđenjima postane centralni deo nečijeg života, i ako ta osoba dođe do zaključka da je život bez uzbuđenja bezveze, onda se tu radi o traženju nezdravog zadovoljstva.
Moglo bi se reći da razlika između zdravog i nezdravog (zadovoljstva, a možda i ostalih stvari?) u stvari pitanje mere, a mera je u stvari pitanje slobode tj. da li mi možemo da određujemo meru, ili smo navučeni na nešto, pa prestajemo da budemo slobodni, tj. da možemo sami da kažemo dosta.
Sloboda ima vrednost, ali ne kao cilj nego kao metod. Iz prethodnog izlaganja sam došao do zaključka da je potrebno da čovek bude slobodan da bi mogao da donosi slobodne odluke, pošto pomoću odluka čovek upravlja sobom u životu(namerno nisam napisao da čovek upravlja životom, pošto to nije skroz tačno). Sloboda treba da bude cilj, ali čovek treba da shvati da ako je samo ona cilj, jednom kada je stekne, čovek će upasti u problem pitanja apsurdnosti života, Sartr, Kami će postati njegovo omiljeno štivo, depresija potencijalni pratilac. I što bi rekao gore spomenuti Karl Meninger:
"Hope is a necessity for normal life and the major weapon against the suicide impulse."
Dakle sloboda ima vrednost, ali kao alat. Kao što slova učimo ne njih radi, nego radi čitanja knjiga, tako i slobodu treba da "naučimo", "steknemo", "osvojimo", ne zbog slobode same, nego zbog njene pravilne upotrebe za ostvarenje nečega. Kao i slova kada se mogu koristiti za pisanje i čitanje loših stvari, tako se i sloboda može koristiti u dobre i loše svrhe i ciljeve.
Ovde mi se otvorilo pitanje da li slobodu moguce steci direktno, bez rada na ovim ostalim pitanjima - smisla, zadovoljstva, vremena itd. Nisam bas siguran. Hoću da kažem da iako slobodu nazivam potrebnim alatom, ona nije alat koji se lako zadobija. Pre bih rekao da je sloboda alat koji se postepeno stiče radom i odgovaranjem na ova večna pitanja.
Vreme nema smisao. Nema vrednost. Ovo mi je neka poslednja ideja koja mi je pala na pamet. Nju ne mogu baš plastično da opišem, to je pre neki, što bi moja žena rekla, predukus ideje.
Nastaviću o ovome!!!
уторак, 20. јун 2017.
Generalizacija i specijalizacija - deo 2
Što više razmišljam o ovoj temi vidim koliko je njena zloupotreba u stvari jako moćno oružje od koga se ljudi moraju uz veliki napor braniti. Koliko toga ima u politici toliko i u dnevnim "novinama". Da li su "novine" još uvek novine, o tome drugom prilikom. Pre bih rekao da su to platforme za generisanje prometa uz bilo kakve sadržaje samo radi privlačenja view-ova gledalaca, generisanja klikova, poseta itd. Sve u svemu - sranje.
Tako da odavde mogu da se izvedu zaključci da neko korišćenjem specijalizacije i generalizacije (na pogrešan način) u stvari zamagljuje tu mapu i namerno je čini nečitljivijom i tako otežava život tim ljudima na koje te poruke utiču, tačnije on namerno MANIPULIŠE sa njima, najčešće u račun svoje koristi.
No, jedan od njima omiljenih načina za generisanje prometa je korišćenje generalizovanih naslova, a kada se pročita članak vidi se da se radi o pojedinačnom slučaju i da je generalizacija izvedena iz jednog slučaja. Po meni je to bezobrazluk koji bi trebao da se kažnjava. Da li je to sloboda izražavanja? Da li je sloboda izražavanja, tj. sloboda javne reči istovremeno i sloboda za glupost, sloboda da kič, sloboda za laž, sloboda za manipulaciju? I možda da postavim opštije pitanje - šta je istina u virtuelnom svetu? Nisu li istina i virtuelnost isključive kategorije i da se ne može pričati o istini u virtuelnom svetu, tj. da ona ne može da egzistira u virtuelnom svetu? Problem je takođe što ljudski mozak ima problem da odbaci virtuelnost kao laž, pošto virtuelni svet izaziva iste ili jako slične emocije kao i realni svet. I sad mi pada na pamet - što realni svet bude postajao sve neprijatniji, dosadniji, naporniji, ružniji, ljudi će sve više pribegavati virtuelnom svetu i maltene birati svoje virtuelno isksustvo, virtuelni doživljaj i virtuelne emocije. Matriks brale...Izbor između sive realnosti, glupog grada, smor komšije, neuređenog dvorišta, smrdljivih kontejnera, pašteta stanovanja sa jedne strane i bilo kojeg iskustva koje poželiš sa druge strane...Mislim da će to biti jedan teški izazov za ljude da se odupru tome. Zvuči kao droga - što i jeste...
Nazad na gen spec :-)
Recimo da neka firma dobije atribut da je loša. Kako to tumačiti i da li je to tačna izjava. Iskren da budem ja ne bih znao šta da radim sa takvom izjavom. Da li iz te izjave možemo da zaključimo da su ljudi koji rade u njoj loši (specijalizacija) ili da npr zaključimo da je država u kojoj ta firma radi loša (generalizacija). Mislim da ne može biti tačno ni dobro ni jedno ni drugo. Dakle, da bismo zaključili nešto potrebno je da se tačno i pravilno izrazimo. To je potrebno ne samo ljudima koji slušaju tu vest spolja, nego npr i menadžmentu. Da bi neko mogao da upravlja tom firmom on ne sme da izvodi generalizacije i specijalizacije nego da tačno formuliše problem. Što tačniji neko ima Referentni Okvir (TA termin koji predstavlja mapu sebe, drugih i okoline), dakle što je tačnija mapa nekog sistema, što ona više i preciznije odgovara realnosti, to se po njoj može bolje upravljati.
Tako da odavde mogu da se izvedu zaključci da neko korišćenjem specijalizacije i generalizacije (na pogrešan način) u stvari zamagljuje tu mapu i namerno je čini nečitljivijom i tako otežava život tim ljudima na koje te poruke utiču, tačnije on namerno MANIPULIŠE sa njima, najčešće u račun svoje koristi.
Dakle savet onima koji su objekti manipulacije - proverite izjave da li su precizne i da li su manipulativne. Namerno ne spominjem da je potrebno proveriti tačnost (istinitost) pošto za to najčešće nemamo mehanizme. Radite na poboljšanju kvaliteta vaše mape, učeći, čitajući, razmišljajući.
Poruka subjektima manipulacije - nosite se u tri lepe!!!
петак, 16. јун 2017.
Mira Furlan, generalizacija i specijalizacija
Pročitah danas na netu sledeći naslov:"Mira Furlan: Hrvatska je zagađena vulgarnošću i nacionalizmom, nemam više što tamo tražiti"
I na ovom primeru mi je prvi put zazvonilo zvonce u glavi kako se generalizacijom može nešto opravdati, ali je najčešće ta generalizacija pogrešna i samo služi kao opravdanje. Slažem se da je za kulturnog čoveka generalna atmosfera bitna stvar, i da bi mi svi hteli biti u "dobroj" atmosferi (neću zalaziti u šta to konrektno znači).
No, u svakom slučaju, čovek uvek može da uzme viši nivo generalizacije da bi opravdao svoje postupke, ali mislim da je to bezveze. Uzeću sad taj naslov kao primer. Iako je generalno tačno to što piše da je Hrvatska takva i takva, u toj istoj Hrvatskoj postoji sigurno velik broj ljudi koji nisu niti vulgarni niti nacionalisti, verovatno se radi o velikom, čak možda i nadpolovinskom procentu. I onda reći da je zato što mali broj ljudi pravu takvu kulturnu atmosferu u celoj državi da ona izgleda da je vulgarna i nacionalistička, je po meni, pogrešno, i rekao bih da je simbol ili neobrazovanja, ili nemanja želje da se razmisli o toj izjavi. Ili o stavu - baš me briga. Iako sam pročitao par stvari od Mire Furlan, ne mogu da kažem da sam zaključio da je ona neki teški intelektualac i mislilac.
Dakle, ako ni za šta, mogla je da se suzdrži od takve izjave baš zbog tih "normalnih" ljudi, kojima se ne mogu prikačiti atribut koje je navela.
Miru Furlan i ovaj naslov koristim samo kao zgodan primer da objasnim kako je generalizacija za političare, manipulante i lažove, a ako bi neko kao što je ona, koja već hoće da kaže nešto, i koja valjda ako je u kulturi želi i da menja i popravlja tu kulturu, mogla je da se potrudi da bude preciznija u svom izražavanju pošto bi minimalno na taj način priznala postojanje ove "normalne" grupe ljudi.
Takođe, mislim da je to rekao neko od naših pisaca - da pisce pitaju svašta, kao da oni treba da imaju odgovore na sva pitanja i da su u svemu stručni i specijalizovani. To što je neko javna ličnost ne znači da je nužno stručan da daje i odgovore na sva moguća pitanja. Ali to u stvari pokazuje jednu drugu komercijalnu(glupavu) stranu - ljude više zanima da čuju šta neka poznata ličnost ima da kaže o temi o kojoj nema pojma, nego da čuju nepoznatu ličnost koja je stručna da govori o nekoj temi. Jbg...ta naša nesavršenost - životinja i evolucija u nama!
I na ovom primeru mi je prvi put zazvonilo zvonce u glavi kako se generalizacijom može nešto opravdati, ali je najčešće ta generalizacija pogrešna i samo služi kao opravdanje. Slažem se da je za kulturnog čoveka generalna atmosfera bitna stvar, i da bi mi svi hteli biti u "dobroj" atmosferi (neću zalaziti u šta to konrektno znači).
No, u svakom slučaju, čovek uvek može da uzme viši nivo generalizacije da bi opravdao svoje postupke, ali mislim da je to bezveze. Uzeću sad taj naslov kao primer. Iako je generalno tačno to što piše da je Hrvatska takva i takva, u toj istoj Hrvatskoj postoji sigurno velik broj ljudi koji nisu niti vulgarni niti nacionalisti, verovatno se radi o velikom, čak možda i nadpolovinskom procentu. I onda reći da je zato što mali broj ljudi pravu takvu kulturnu atmosferu u celoj državi da ona izgleda da je vulgarna i nacionalistička, je po meni, pogrešno, i rekao bih da je simbol ili neobrazovanja, ili nemanja želje da se razmisli o toj izjavi. Ili o stavu - baš me briga. Iako sam pročitao par stvari od Mire Furlan, ne mogu da kažem da sam zaključio da je ona neki teški intelektualac i mislilac.
Dakle, ako ni za šta, mogla je da se suzdrži od takve izjave baš zbog tih "normalnih" ljudi, kojima se ne mogu prikačiti atribut koje je navela.
Miru Furlan i ovaj naslov koristim samo kao zgodan primer da objasnim kako je generalizacija za političare, manipulante i lažove, a ako bi neko kao što je ona, koja već hoće da kaže nešto, i koja valjda ako je u kulturi želi i da menja i popravlja tu kulturu, mogla je da se potrudi da bude preciznija u svom izražavanju pošto bi minimalno na taj način priznala postojanje ove "normalne" grupe ljudi.
Takođe, mislim da je to rekao neko od naših pisaca - da pisce pitaju svašta, kao da oni treba da imaju odgovore na sva pitanja i da su u svemu stručni i specijalizovani. To što je neko javna ličnost ne znači da je nužno stručan da daje i odgovore na sva moguća pitanja. Ali to u stvari pokazuje jednu drugu komercijalnu(glupavu) stranu - ljude više zanima da čuju šta neka poznata ličnost ima da kaže o temi o kojoj nema pojma, nego da čuju nepoznatu ličnost koja je stručna da govori o nekoj temi. Jbg...ta naša nesavršenost - životinja i evolucija u nama!
понедељак, 5. јун 2017.
петак, 2. јун 2017.
Customer success manager
Last few weeks I have been working with one exceptional guy from Quest in a project of introducing one of the Quest tools into our company. Because he was very good at his job, knew lots of things about subject we are talking about, I went to check his LinkedIn account and found out this interesting and very good forged role name - (enterprise) customer success manager. And thought how this is very good thing, very much better then some kind of technical support, customer support etc, because customer success is what customer really wants. Customer does not need support, he usually is not interested in process(or he is interested but this is not his primary wish), customer wants success with this product, service, monitoring tool. Customer wants that this tool bring him success. So, this role, customer success manager, reflects, if it is properly done, the description of the goal which customer and customer success manager wants to achieve.
I've been seeing in company I've worked for where people spent lots of energy and lots of good will to help client\customer, but now I am realizing that the issue was that they did not have properly designed goal, and this is customer success. And when customer is successful, Your service, product, whatever, will be success as well. And also, for me, it would be good goal redefinition if goal is moved from "we are trying to sell something to customer" to "we are helping our customer to succeed" - from sales (which I do not like at all!) to help. But this should not be only in paper or in words, company really needs to believe in that, that it really wants to help its customer.
I've been seeing in company I've worked for where people spent lots of energy and lots of good will to help client\customer, but now I am realizing that the issue was that they did not have properly designed goal, and this is customer success. And when customer is successful, Your service, product, whatever, will be success as well. And also, for me, it would be good goal redefinition if goal is moved from "we are trying to sell something to customer" to "we are helping our customer to succeed" - from sales (which I do not like at all!) to help. But this should not be only in paper or in words, company really needs to believe in that, that it really wants to help its customer.
понедељак, 29. мај 2017.
Staparska poslovna mudrost
Štedi se kad se ima, pošto kad nemaš, nemaš šta da štediš. Dakle, kad imaš, ne trošiš nego štediš. Kad nemaš, onda opet nemaš šta da trošiš. U oba dakle slučaja, novac se čuva, a ne troši :-)
субота, 20. мај 2017.
Sloboda kao nacin za ostvarenje ljubavi
Sloboda u stvari nije cilj - ona je alat za dostizanje ljubavi. Sloboda je put, a ljubav je cilj.
Na ovo razmisljanje me je podstakao koncept strouka iz Transakcione Analize, ciji sam ja ucenik i postovalac. Po toj teoriji, mi svi imamo potrebu za stroukovima. Strouk je recimo element prepoznavanja, ali ja ga dozivljavam kao element ili jedinicu ljubavi, mada je mozda tacnija definicija da je strouk upucivanje prepoznavanja prema drugoj osobi, posto ne moramo svakoga voleti, a ipak mozemo da se prema toj osobi odnosimo kao prema bicu.
Po TA teoriji, cilj covekovog, zdravog bivstvovanja je autentican zivot. A to, valjda?, znaci da na slobodan nacin dolazimo do najjaceg strouka - ljubavi. Dakle, izgleda da, ako ja dobro razumem to, covek nema potrebu za slobodom slobode radi, posto se ne spominje da covek ima potrebu za slobodom, nego potrebu za stroukom tj. ljubavlju, nego coveku je potrebna sloboda radi dostizanja ljubavi.
Postoje, a to je uzrok postojanja TA i psihoterapije bazirane na TA, i neslobodni nacini dolazenja do stroukova (ne mogu da povezem neslobodu i ljubav, pa cu se zadrzato samo na izrazu strouk), ali onda covek mora da zrtvuje neki deo sebe, svoje licnosti, ponasanja, fizickog aspekta sebe, da bi dobio strouk, a na taj nacin, kao sto se iz opisa vidi, on ostecuje sebe, tako, da na taj nacin stecen strouk, je u manjoj ili vecoj meri, patoloski i coveka koji na taj nacin ostvaruje stroukove je potrebno leciti. Na zalost, velika vecina ljudi do stroukova dolazi na manje ili vise ostecujuci nacin.
Na ovo razmisljanje me je podstakao koncept strouka iz Transakcione Analize, ciji sam ja ucenik i postovalac. Po toj teoriji, mi svi imamo potrebu za stroukovima. Strouk je recimo element prepoznavanja, ali ja ga dozivljavam kao element ili jedinicu ljubavi, mada je mozda tacnija definicija da je strouk upucivanje prepoznavanja prema drugoj osobi, posto ne moramo svakoga voleti, a ipak mozemo da se prema toj osobi odnosimo kao prema bicu.
Po TA teoriji, cilj covekovog, zdravog bivstvovanja je autentican zivot. A to, valjda?, znaci da na slobodan nacin dolazimo do najjaceg strouka - ljubavi. Dakle, izgleda da, ako ja dobro razumem to, covek nema potrebu za slobodom slobode radi, posto se ne spominje da covek ima potrebu za slobodom, nego potrebu za stroukom tj. ljubavlju, nego coveku je potrebna sloboda radi dostizanja ljubavi.
Postoje, a to je uzrok postojanja TA i psihoterapije bazirane na TA, i neslobodni nacini dolazenja do stroukova (ne mogu da povezem neslobodu i ljubav, pa cu se zadrzato samo na izrazu strouk), ali onda covek mora da zrtvuje neki deo sebe, svoje licnosti, ponasanja, fizickog aspekta sebe, da bi dobio strouk, a na taj nacin, kao sto se iz opisa vidi, on ostecuje sebe, tako, da na taj nacin stecen strouk, je u manjoj ili vecoj meri, patoloski i coveka koji na taj nacin ostvaruje stroukove je potrebno leciti. Na zalost, velika vecina ljudi do stroukova dolazi na manje ili vise ostecujuci nacin.
понедељак, 8. мај 2017.
Demokratija bez srednje klase?
Ima li smisla demokratija bez srednje klase? U današnjem svetu medija koji vrše invaziju sa svih strana, što tačnim, što lažnim vestima i informacijama, u svetu gde je profit iznad istine, i gde je zbog profita ok lagati i varati, ko može da zna šta je istina? Najviše edukovan čovek, a najmanje needukovan. Edukovan čovek u većini društava bi trebao da pripada nekoj srednjoj klasi. Ako potencijala za srednju klasu nema, ili se dešava urušavanje i smanjivanje te srednje klase, dobijamo sve više needukovanih ljudi. Tim ljudima razne interesne grupe i mediji mogu mnogo lakše da manipulišu nego edukovanih ljudima, pošto edukacija u određenoj meri podrazumeva i kritički odnos prema realnosti. Needukovan čovek lakše proguta laž, zbog nedostatka kritičkog mišljena, i zbog suženog referentnog okvira.
Takođe, za edukaciju su najčešće potrebni dobri uslovi(stabilna porodica, relativno normalni uslovi vezani za edukaciju - cene školarine), što je opet prednost srednje klase, ali se i to narušava i smanjuje.
Dakle, imamo sve veći broj neobrazovanih ljudi koji nasedaju na sve raširenije i sve bezobraznije podvale koje im podmeće vlast, i oni onda, verujući u to, glasaju za tu istu vlast. Koja opet, iz svoga interesa, radi na zaglupljivanju ljudi..i to tako do debilnosti. Koji je onda smisao izbora, i koja je to demokratija gde će glasačko telo da bude sastavljeno od 80% neukih, 15% preživele srednje klase(u opadanju) i 5% bogatih (ili manje..). Meni to uopšte ne liči na demokratiju, nego tešku autokratiju zamaskiranu u odelo demokratije.
Ili će to u stvari biti prava demokratija - vladavina naroda (demosa), pa kakav je narod, takva je i vlast. Ili obrnuto beše?
Takođe, za edukaciju su najčešće potrebni dobri uslovi(stabilna porodica, relativno normalni uslovi vezani za edukaciju - cene školarine), što je opet prednost srednje klase, ali se i to narušava i smanjuje.
Dakle, imamo sve veći broj neobrazovanih ljudi koji nasedaju na sve raširenije i sve bezobraznije podvale koje im podmeće vlast, i oni onda, verujući u to, glasaju za tu istu vlast. Koja opet, iz svoga interesa, radi na zaglupljivanju ljudi..i to tako do debilnosti. Koji je onda smisao izbora, i koja je to demokratija gde će glasačko telo da bude sastavljeno od 80% neukih, 15% preživele srednje klase(u opadanju) i 5% bogatih (ili manje..). Meni to uopšte ne liči na demokratiju, nego tešku autokratiju zamaskiranu u odelo demokratije.
Ili će to u stvari biti prava demokratija - vladavina naroda (demosa), pa kakav je narod, takva je i vlast. Ili obrnuto beše?
Borislav Pekić - Sentimentalna povest Britanskog carstva
Iz predgovora:"Zgodan događaj, pogotovo iz engleske povesti, uvek je dobrodošao kao paradigma vlastitoj istoriji kad se razgovor zaplete u sudbonosno pitanje zašto srpskom narodu ni sadašnjost ni budućnost ne daju nikakve nade, a prošlost mu je i suviše teška da bi je sa zadovoljstvom ponovio."
недеља, 30. април 2017.
Setnja
Danas je u Somboru prohladan dan, iako je vec kraj aprila. Oblacno, bez kise, temperatura negde oko 8 stepeni. Otac, Mihajlo (moj sin) i ja smo isli u setnju, putanjom kojom je i nas otac vodio mene i mog brata pre recimo 30 i kusur godina. Mi smo to zvali - idemo u Sabac. Ali ne zelim sad da pisem o tom vremenu koliko u svom uzivanju u setnji. Napolju je hladno, i nije sparno. Sve je zeleno. I sve je mirno. U dvoristima kuca se svasta moze videti, a posto je to gde idemo u setnju na obodu Sombora, mozemo da vidimo i zelene njive. Nisam ni znao kako setnja moze da prija, pa sam se setio svoje "organske" zelje i ljubavi prema Sloveniji….Da sam kojim slucajem (ili voljom?) uspeo da odem tamo, zivim, snadjem se i stabilizujem, mislim da bi mi ta zemlja bila idealna, bas zbog kolicine staza za setnju, i uopste te kulture i setackog(prirodnog) duha koji tamo vlada. Nista i niko mene ne sprecava da idem i da setam po Fruskoj Gori, ali iz nekog razloga ne idem tamo - verovatno treba da razvijem naviku.
Pisem ovo kao podsetnik sebi koliko uzivam u setnji - posto kada krene onaj "redovni", usanceni zivot, cesto zaboravim na to….
Pisem ovo kao podsetnik sebi koliko uzivam u setnji - posto kada krene onaj "redovni", usanceni zivot, cesto zaboravim na to….
петак, 28. април 2017.
Koliko se je u stvari ne razumem u biznis...
Gledao sam danas servise za štampače pa sam se setio jednog u nizu naivnih projekata, koje na sreću nikad nisam pokrenuo, a to je štampanje kao usluga. Tipa kao ja kupim štampač, ljudi mi pošalju fajl, ja to odštampam i odnesem im kući...to mi je bila ideja pre 12 godina dok sam nezaposlen lutao po Somboru i razmišljao kako da krenem da radim nešto. To je baš bilo naivno. A tek sada shvatam da u stvari iz jako malog okruženja koje nije izloženo uticaju drugih ideja(kakav sam bio ja pre 12 - 13 godina), ne može da se rodi nešto drugačije što odstupa od te "palanačke kulture". Tj. ne može da se rodi ništa što nije u mindsetu - a mindset je palanački...Mindset mora da bude provociran, ispitivan, ukrštan, izlagan realnosti, kritici, neuspesima, uspesima, pokušajima itd, da bi on mogao da iznedri nešto stvarno vredno.
Čim čovem pomisli da je u pravu, to je znak da nije - to je samo znak da svoje razmišljanje nije izložio raznim idejnim uticajima.
Čim čovem pomisli da je u pravu, to je znak da nije - to je samo znak da svoje razmišljanje nije izložio raznim idejnim uticajima.
четвртак, 27. април 2017.
Forma i suština
Forma ponekad ipak zna da oslikava i suštinu. Nisu one tako neraskidive i nepovezane kako se pokušavaju prikazati - jedno je forma drugo je suština, ili u izlogu gladac, a unutra jadac. Mislim da forma u nekoj meri (značajnoj?) oslikava i suštinu. Mada uopšte ta dihotomija je malo bezveze - uveren sam da između ta dva sloja postoji još slojeva.
уторак, 25. април 2017.
Samospoznaja kao nužan uslov autentičnosti
Šta je autentičnost?
Autentičnost je takvo stanje čoveka gde se on ponaša u skladu sa svojim unutrašnjim vrednostima i gde oseti da su njegove autentične vrednosti ispoljene. Čovek je autentičan kada su potvrđene njegove vrednosti. Ovde se pre svega misli na njegove autentične vrednosti a ne na one koje jesu socijalno priznate ali su neautentične.
Nužan preduslov ljudske autentičnosti je samospoznaja. Bez samospoznaje, po meni, nema autentičnosti. Da bi čovek mogao da se "samospozna" - jel to uopšte i moguće - da čovek samog sebe spozna, ili mu je potrebno "ogledalo" on mora da bude svestan sebe? Ta samosvesnost podrazumeva što bolji uvid u sebe. Taj uvid nam je bitan da bi znali koji je naš, što jedinstveni, a što kolektivni, vrednosti sistem - šta nam je bitno i kako želimo da proživimo život. Da bi uvid bio tačan, "alat" kojim posmatramo sebe mora da bude tačan. A to znači da su naši alati za samosvesnost "neoštećeni". Alati se formiraju u detinjstvu, i ako je neko imao puno povoljnih okolnosti u životu - dobre roditelje, dobru situaciju u porodici, nije imao većih trauma, itd, njegovi "alati samosvesti" će se prirodno razviti u dobre alate.
Broj takvih "srećnika" je mali. Ti srećnici će moći relativno rano da znaju ko su i još ako su imali internu dozvolu za iskazivanje svoje autentičnosti, oni će biti autentične osobe - svesne sebe, svojih vrednosti i imaće dozvolu da se ponašaju u skladu sa tim vrednostima.
Broj onih kojima je "alat samosvesnosti" na neki način oštećen je mnogo veći. Tim ljudima, ako žele da žive autentičan život, jedino preostaje da se svesnim naporom bore za popravku svojih "alata samosvesti". To nužno znači da će se autentičnost tih i takvih osoba ispoljiti kasnije - koliko kasnije zavisi od toga koliko su im alati pokvareni, i koliko će energije uložiti u njihovu popravku. Nakon popravke, često je potrebna i borba za ostvarivanje internog prava za ispoljavanje te autentičnosti. A za sve je to potrebno vreme. Tako da se za većinu ljudi(koji rade na sebi) može reći da "sazrevaju" sa godinama, i verovatno je zbog toga tačno ono istraživanje gde se stariji ljudi znaju bolje zabavljati nego mlađi, zato što su makar u nekoj meri uspeli da žive autentičnije nego kad su bili mlađi.
Dakle, uslovi autentičnost:
1. samosvest da bi spoznali sebe i svoj vrednosni sistem
2. dobar i neiskvaren, autentičan, vrednosni sistem
3. interna dozvola (pravo) da se živi autentično
Svaka od ove 3 stvari može da se dobije raznim "srećnim" okolnostima, ili na njoj mora da se radi tj. da se te stvari "zadobiju". Moguće su i kombinacije, ali je obično stepen razvijenosti isti u sve tri kategorije.
Autentičnost je takvo stanje čoveka gde se on ponaša u skladu sa svojim unutrašnjim vrednostima i gde oseti da su njegove autentične vrednosti ispoljene. Čovek je autentičan kada su potvrđene njegove vrednosti. Ovde se pre svega misli na njegove autentične vrednosti a ne na one koje jesu socijalno priznate ali su neautentične.
Nužan preduslov ljudske autentičnosti je samospoznaja. Bez samospoznaje, po meni, nema autentičnosti. Da bi čovek mogao da se "samospozna" - jel to uopšte i moguće - da čovek samog sebe spozna, ili mu je potrebno "ogledalo" on mora da bude svestan sebe? Ta samosvesnost podrazumeva što bolji uvid u sebe. Taj uvid nam je bitan da bi znali koji je naš, što jedinstveni, a što kolektivni, vrednosti sistem - šta nam je bitno i kako želimo da proživimo život. Da bi uvid bio tačan, "alat" kojim posmatramo sebe mora da bude tačan. A to znači da su naši alati za samosvesnost "neoštećeni". Alati se formiraju u detinjstvu, i ako je neko imao puno povoljnih okolnosti u životu - dobre roditelje, dobru situaciju u porodici, nije imao većih trauma, itd, njegovi "alati samosvesti" će se prirodno razviti u dobre alate.
Broj takvih "srećnika" je mali. Ti srećnici će moći relativno rano da znaju ko su i još ako su imali internu dozvolu za iskazivanje svoje autentičnosti, oni će biti autentične osobe - svesne sebe, svojih vrednosti i imaće dozvolu da se ponašaju u skladu sa tim vrednostima.
Broj onih kojima je "alat samosvesnosti" na neki način oštećen je mnogo veći. Tim ljudima, ako žele da žive autentičan život, jedino preostaje da se svesnim naporom bore za popravku svojih "alata samosvesti". To nužno znači da će se autentičnost tih i takvih osoba ispoljiti kasnije - koliko kasnije zavisi od toga koliko su im alati pokvareni, i koliko će energije uložiti u njihovu popravku. Nakon popravke, često je potrebna i borba za ostvarivanje internog prava za ispoljavanje te autentičnosti. A za sve je to potrebno vreme. Tako da se za većinu ljudi(koji rade na sebi) može reći da "sazrevaju" sa godinama, i verovatno je zbog toga tačno ono istraživanje gde se stariji ljudi znaju bolje zabavljati nego mlađi, zato što su makar u nekoj meri uspeli da žive autentičnije nego kad su bili mlađi.
Dakle, uslovi autentičnost:
1. samosvest da bi spoznali sebe i svoj vrednosni sistem
2. dobar i neiskvaren, autentičan, vrednosni sistem
3. interna dozvola (pravo) da se živi autentično
Svaka od ove 3 stvari može da se dobije raznim "srećnim" okolnostima, ili na njoj mora da se radi tj. da se te stvari "zadobiju". Moguće su i kombinacije, ali je obično stepen razvijenosti isti u sve tri kategorije.
недеља, 16. април 2017.
Is NoSQL technology disruptive for standard, mainstream RDBMS?
I am long term database engineer working as a database developer, dba, and on some other roles, but only with relational databases (RDBMS) such as Oracle, SQL Server, Sybase, MySQL. I did not know anything about NoSQL database until several days ago. Ok, I've heard of NoSQL several years ago, but since my projects did not require that, I did not learn anything about them, except that they are existing. But, several days ago, I've got an "offer" from my friend to help him distinguish between several types of NoSQL databases: Cassandra, MongoDB, Redis and Riak. This evaluation was needed for some project he is working on.
As a first thing I've started to read about them. And, as much I've read about them, I've noticed several key things, which all can be grouped into one sentence - NoSQL DATABASES ARE KILLING MY JOB!!!
As an DBA\database developer in RDBMS field, I was able to steadily build my knowledge about databases. First of all, they were all compliant (to some extent) with SQL standard, and knowing one SQL dialect, I was able to easily work with other dialect. In NoSQL world, there are no common SQL standard. There are no even objects in a database as I was familiar with, such as entities, attributes, relations, foreign keys, etc. How am I, (or any other DBA\database developer) going to work with such database, when there are no language which can be used and that there are no objects with which I can speak with! Which lead me to the conclusion (which is partially confirmed by doing some google search), that DATABASE OWNERSHIP IN NoSQL WORLD MOVED FROM DATABASE PEOPLE TO SOFTWARE PROGRAMMERS!!!
Also, by trying to understand how some would administrate that, by reading several documents, I've concluded that FOR NoSQL DATABASE ADMINISTRATION, CLASSICAL RDBMS DBA IS NOT NEEDED. This NoSQL database administration is something which is mixture of some sysadmin part and some software developer part.
Also, principles of scaling NoSQL databases are much more different than standard RDBMS databases - it looks like NoSQL databases are much more easily scaled than RDBMS. While NoSQL can be easily(and much more cheapply!) scaled out, RDBMS is usually scaled up (and much more expensively!)
NoSQL databases are Open source(and free), while RDBMS are (majority of them) are all proprietary(and mostly expensive).
There are more attributes where NoSQL and RDBMS databases can be compared.
And taking all this into account, and by reading Clayton Christensen "The Innovator's Dilemma" where I've learned about disruptive innovation, I would say that NoSQL databases are disruptive innovation for standard, mainstream RDBMS databases, database vendors and for people who are working with them. I've also confirmed that statement with some google search where I've found that some other people had raised the same question I've raised here.
Conclusion? I do not care about Microsoft, SAP and Oracle - they all have lots of different product to cope with a near? "death" of RDBMS systems. But what I care about is my knowledge, my profession and job and jobs of other RDBMS's DBA's and developers. Where we should have moved when classical RDBMS world is dying and when there is no place for us in NoSQL world?
As a first thing I've started to read about them. And, as much I've read about them, I've noticed several key things, which all can be grouped into one sentence - NoSQL DATABASES ARE KILLING MY JOB!!!
As an DBA\database developer in RDBMS field, I was able to steadily build my knowledge about databases. First of all, they were all compliant (to some extent) with SQL standard, and knowing one SQL dialect, I was able to easily work with other dialect. In NoSQL world, there are no common SQL standard. There are no even objects in a database as I was familiar with, such as entities, attributes, relations, foreign keys, etc. How am I, (or any other DBA\database developer) going to work with such database, when there are no language which can be used and that there are no objects with which I can speak with! Which lead me to the conclusion (which is partially confirmed by doing some google search), that DATABASE OWNERSHIP IN NoSQL WORLD MOVED FROM DATABASE PEOPLE TO SOFTWARE PROGRAMMERS!!!
Also, by trying to understand how some would administrate that, by reading several documents, I've concluded that FOR NoSQL DATABASE ADMINISTRATION, CLASSICAL RDBMS DBA IS NOT NEEDED. This NoSQL database administration is something which is mixture of some sysadmin part and some software developer part.
Also, principles of scaling NoSQL databases are much more different than standard RDBMS databases - it looks like NoSQL databases are much more easily scaled than RDBMS. While NoSQL can be easily(and much more cheapply!) scaled out, RDBMS is usually scaled up (and much more expensively!)
NoSQL databases are Open source(and free), while RDBMS are (majority of them) are all proprietary(and mostly expensive).
There are more attributes where NoSQL and RDBMS databases can be compared.
And taking all this into account, and by reading Clayton Christensen "The Innovator's Dilemma" where I've learned about disruptive innovation, I would say that NoSQL databases are disruptive innovation for standard, mainstream RDBMS databases, database vendors and for people who are working with them. I've also confirmed that statement with some google search where I've found that some other people had raised the same question I've raised here.
Conclusion? I do not care about Microsoft, SAP and Oracle - they all have lots of different product to cope with a near? "death" of RDBMS systems. But what I care about is my knowledge, my profession and job and jobs of other RDBMS's DBA's and developers. Where we should have moved when classical RDBMS world is dying and when there is no place for us in NoSQL world?
Poklon za Uskrs
Uskrs 2017. Video sam jednu stariju gospodju, kako sedi preko puta mene i pije kafu u poslasticarnici Dubrava u Somboru. Pregledao sam svoje mentalne pregrade u potrazi za njom - poznata mi je, nekako je povezujem sa osnovnom skolom, ali dalje ne ide. Pridjem ja njoj i kazem da mi je poznata, ali da ne mogu dalje da se setim odakle. I ispostavi se da je to nastavnica srpskog jezika M. M., iz skole Ivo Lola Ribar iz Sombora. Ali ona nije meni bila predavala, pa sam zato shvatio zasto sam samo svestan njenog lika, ali ne i uloge - vidjao sam je u skoli. Zapocenmo pricu i ja shvatim kako je zena puna zivota. Ima 80 godina, vozi bicikl, prica o svom sinu koji treba da ide u penziju, kako je dosluzila majku, kako je vodila djake na ekskurziju. I najbolja stvar, propracena veoma autenticnom neverbalnom porukom:"Kako sam ja volela svoj posao!" pa je pricala o tome, kako se osecala na poslu, sta je radila. gomila svesaka za pismeni, pregledanje lektire.
Meni je puno znacio taj susret - bio je bas u duhu Uskrsa - a to je da covek moze da bude pun energije, ziv, pozitivan, i tokom zivota i u starosti. Zivot je dug u stvari. Treba ga znati koristiti i iskoristiti. Treba ziveti. Ta poruka i energija te zene, njen jasan pogled, njena prica, su mi pravi poklon za Uskrs. Cak i taj susret ima neku izvan-standardnu poruku. Svakom od nas se da sansa, prilika, samo je pitanje da li cemo je prepoznati i iskoristiti. (ne volim ovu rec iskoristiti - previse je utilitarna za ovako suptilan susret). I ja sam u pocetku hteo da predjem preko tog pitanja, ko je ona, i da zaboravim na taj susret, ali sam ipak prisao toj zeni, i dobio poklon od nje, iako ga ona mozda nije ni svesna da mi ga je dala. Hvala joj.
Meni je puno znacio taj susret - bio je bas u duhu Uskrsa - a to je da covek moze da bude pun energije, ziv, pozitivan, i tokom zivota i u starosti. Zivot je dug u stvari. Treba ga znati koristiti i iskoristiti. Treba ziveti. Ta poruka i energija te zene, njen jasan pogled, njena prica, su mi pravi poklon za Uskrs. Cak i taj susret ima neku izvan-standardnu poruku. Svakom od nas se da sansa, prilika, samo je pitanje da li cemo je prepoznati i iskoristiti. (ne volim ovu rec iskoristiti - previse je utilitarna za ovako suptilan susret). I ja sam u pocetku hteo da predjem preko tog pitanja, ko je ona, i da zaboravim na taj susret, ali sam ipak prisao toj zeni, i dobio poklon od nje, iako ga ona mozda nije ni svesna da mi ga je dala. Hvala joj.
субота, 15. април 2017.
Da cuje paradajz crkvena zvona
Danas sam sa ocem, u basti u Staparu, sejao paradajz iz semena. Posejali smo baba i ja 12x14 kucica = 168. 2 sorte - nas, Novosadski jabucar, i jedan slovenacki, neki Hajnc. Zezali smo se baba i ja, kako ce da izrastu paradajzi sa sesirima - ovi nasi sa crnim, vojvodjanskim, a ovi slovenacki, sa zelenim. Bio je to lep posao. Ono sto mi je bilo interesantno je to sto sam naucio da se paradajz seje na razmaku 50x50 cm, o 4 do 6 komada semena (sitnog) po jednoj kucici, i da se seje plitko. Pricao mi je taja, kako je baka, njegova mati, znala da kaze, da se paradajz seje tako plitko da cuje crkvena zvona :-)
Kaze jos taja, da se dubina sejanja odredjuje po velicini semena, i da se to zove nesto kao energija klijanja. Odnos izmedju dubine semena i njene velicine je 5 do 6 puta. To znaci, da ako je, npr. pasulj, 1 cm, to znaci da se onda on seje na dubinu 5 do 6 cm. A, posto je ovo seme paradajza bas sitno, recimo da je mozda 2 - 3 mm, onda se on seje plitko, do 1 cm dubine….Da cuje crkvnena zvona.
Imala je moja baka jos jednu interesantnu meru. Kada sam bio onako malo mladji, pa sam hteo da impresioniram moju baku, pa sam je pitao, bako, da li znas da se dani posle pocetka zime, produzuju. Na sta je ona rekla - znam. A znas li, bako, koliko, misleci kako nema sanse da baka to zna. A ona je rekla - produzuju se onoliko, koliko petao korakne! A ja, zacudjen, upitah, a koliko je to? I ona pokaza prstima - pa onoliko koliko petao korakne :-) Moja baka.
Povrsnost sagledavanja sveta
Kad sam bio mali, ziveo samo prvih 7 godina svog zivota u Staparu, selu. Za mene je poslednja ulica bila kraj sveta, odlazak na groblje je bio odlazak na Mesec, a odlazak od susednog sela, Brestovca, je bilo intergalakticko putovanje. Mislio sam da je Stapar najvece mesto na svetu.
Onda sam posle otisao u Sombor, grad pored Stapara, gde sam zavrsio osnovnu i srednju skolu. Dok sam ziveo u Somboru, mislio sam da je Sombor najveci grad na svetu. Onda sam otisao na studije u Novi Sad, i tu sam vec poceo da sumnjam, da Novi Sad nije najveci grad na svetu, ali sam verovao da jeste. Kada sam zavrsio studije, bio sam godinu dana u Beogradu (u vojsku), i mislio sam da je Beograd jako velik grad, najveci na svetu. Posle jos godinu dana, pa do danas sam poceo da zivim i radim u Novom Sadu, sada vec 12 godina, i za to vreme sam bio dosta po svetu, ne puno, ali dovoljno da vidim da su sva mesta u kojima sa ziveo, mala. Danas, kad prodjem kroz Stapar, on je za mene mikro mesto.
Pa mi se otvorilo pitanje - kako to da mi se percepcija toliko promenila - da Stapar, od najveceg mesta na svetu, preraste u mikro mesto? I danas mi je sinuo jedan potencijalni odgovor - a on je povrsnost. Kada sam bio mali, nisam znao za postojanje drugih mesto, i ja sam svim svojim, duhom, dusom i telom uronio u Stapar. Ja sam njega u potpunosi prozivljavao i dozivljavao. Svaka minijaturna prica je za mene bila velika. A danas? Sve mi je malo zato sto sam postao povrsan i zato sto moje misle teze sutrasnjosti, i nisu ukotvljene u danas - nisu ukotvljenje u dozivljaj u iskustvo, nego se one vrte oko potencijalnih stvarnosti, tj. misaonih spekulacije. A te misaone spekulacije, koliko god bile tacne (ili ne?) bitne (ili, takodje ne?) nemaju tu snagu sadasnjosti. Nemaju dubinu sadasnjosti. Ne mogu da je imaju, zbog nacina na koji nas mozak radi - a to je da on interpolira rupe u percepciji. A on cim radi interpolacije, on to jedino moze da uradi sa poznatim stvarima. I tu se gubi draz misaonih spuklacija. Uronjenost u sadasnjost mi omogucava da dozivim dubinu, lepotu i kompleksnost sveta. Sada je bogato dubinom. Sada su ljudi koji su oko tebe sa svojim stvarnim pricama. To nisu ljudi iz misaonih spekulacija. To su ljudi - dobri, losi, srednji, ovakvi, onaki, ali to su ljudi sa svojim trenutnim zivotom i svojim zivotnim pricama, dozivljajima. To je priroda. To su stvarne zivotne okolnosti.
Dakle, coveku (meni) ce biti dovoljan i jedan mikro svet, ako uspem da pustim da ga dozivljavam. Coveku je dovoljno da bude u kontaktu sa trenutnim zivotom da bi kroz njega osetio dubinu, slozentost, cudnost i lepotu - da bi doziveo.
Onda sam posle otisao u Sombor, grad pored Stapara, gde sam zavrsio osnovnu i srednju skolu. Dok sam ziveo u Somboru, mislio sam da je Sombor najveci grad na svetu. Onda sam otisao na studije u Novi Sad, i tu sam vec poceo da sumnjam, da Novi Sad nije najveci grad na svetu, ali sam verovao da jeste. Kada sam zavrsio studije, bio sam godinu dana u Beogradu (u vojsku), i mislio sam da je Beograd jako velik grad, najveci na svetu. Posle jos godinu dana, pa do danas sam poceo da zivim i radim u Novom Sadu, sada vec 12 godina, i za to vreme sam bio dosta po svetu, ne puno, ali dovoljno da vidim da su sva mesta u kojima sa ziveo, mala. Danas, kad prodjem kroz Stapar, on je za mene mikro mesto.
Pa mi se otvorilo pitanje - kako to da mi se percepcija toliko promenila - da Stapar, od najveceg mesta na svetu, preraste u mikro mesto? I danas mi je sinuo jedan potencijalni odgovor - a on je povrsnost. Kada sam bio mali, nisam znao za postojanje drugih mesto, i ja sam svim svojim, duhom, dusom i telom uronio u Stapar. Ja sam njega u potpunosi prozivljavao i dozivljavao. Svaka minijaturna prica je za mene bila velika. A danas? Sve mi je malo zato sto sam postao povrsan i zato sto moje misle teze sutrasnjosti, i nisu ukotvljene u danas - nisu ukotvljenje u dozivljaj u iskustvo, nego se one vrte oko potencijalnih stvarnosti, tj. misaonih spekulacije. A te misaone spekulacije, koliko god bile tacne (ili ne?) bitne (ili, takodje ne?) nemaju tu snagu sadasnjosti. Nemaju dubinu sadasnjosti. Ne mogu da je imaju, zbog nacina na koji nas mozak radi - a to je da on interpolira rupe u percepciji. A on cim radi interpolacije, on to jedino moze da uradi sa poznatim stvarima. I tu se gubi draz misaonih spuklacija. Uronjenost u sadasnjost mi omogucava da dozivim dubinu, lepotu i kompleksnost sveta. Sada je bogato dubinom. Sada su ljudi koji su oko tebe sa svojim stvarnim pricama. To nisu ljudi iz misaonih spekulacija. To su ljudi - dobri, losi, srednji, ovakvi, onaki, ali to su ljudi sa svojim trenutnim zivotom i svojim zivotnim pricama, dozivljajima. To je priroda. To su stvarne zivotne okolnosti.
Dakle, coveku (meni) ce biti dovoljan i jedan mikro svet, ako uspem da pustim da ga dozivljavam. Coveku je dovoljno da bude u kontaktu sa trenutnim zivotom da bi kroz njega osetio dubinu, slozentost, cudnost i lepotu - da bi doziveo.
петак, 7. април 2017.
среда, 5. април 2017.
Slab - priznajem!
Danas sam gledao razne slike, od 2007 pa na ovamo. I ono sto sam shvatio gledajuci ih je da je najgore sto se desilo u tom vremenu, a sto bih hteo da zakljucim i da to popravim, je da covek izgubi ljude sa kojima je proveo jaako puno vremena i imao solidne odnose. Nauk je taj, da covek, tj. ja, i nasuprot jakim negativnim emocijama, koje su posledica ko zna kakvih sve sranja, ne smem i necu da postupim u skladu sa njima, zato sto sam, postupajuci u skladu sa njima, oterao od sebe skoro sve ljude sa kojima sam imao blizi ili dalji kontakt. Mogu ja sad da razvodnjavam pricu o tome kako su nam se putevi razisli, ali ja priznajem sa svoje strane - kriv sam zato sto sam bio slab.
петак, 17. март 2017.
How context give a meaning to the facts?
I am thinking about one array which is holding some numbers. These number can be anything, money, pears, stars, number of people. 12, 15, 32, 11, etc. Only by looking at these data, we can not conclude what these data represents in reality.
If we know some information about context in which this array is used, we can start guessing what these numbers in array can be. If the now that context is agriculture (for example) we can narrow our presumption to that context, and remove (for example) stars, an leave money, pears, and looots more which all can be put into context of agriculture.
So, it means that if we know more about context, we should be able to guess more easily what these facts are. But, the question is - how much we would need to know about context that we were able to give a meaning to these facts? Is this question correct? Or maybe the question would be - which model we would use to represent our reality(context) and our facts and how we can find line where these models and facts meet.
Why I started to think about? Because I asked myself - can we trust the facts if we do not understand the context? Can we take facts seriously (or should we trust them), if we do not know about context? And, since we can not know to the details about many contexts, does it mean that we should only believe (trust) the facts, which are coming from the context we absolutely know? Does context can affect the "truthfulness" of some facts? Are facts context independent, and they represent the truth regardless of context in which they are used? Is it possible to alter the facts by manipulating context in which these facts exist? What is the name of the discipline (science) which can help me finding answers to these questions?
If we know some information about context in which this array is used, we can start guessing what these numbers in array can be. If the now that context is agriculture (for example) we can narrow our presumption to that context, and remove (for example) stars, an leave money, pears, and looots more which all can be put into context of agriculture.
So, it means that if we know more about context, we should be able to guess more easily what these facts are. But, the question is - how much we would need to know about context that we were able to give a meaning to these facts? Is this question correct? Or maybe the question would be - which model we would use to represent our reality(context) and our facts and how we can find line where these models and facts meet.
Why I started to think about? Because I asked myself - can we trust the facts if we do not understand the context? Can we take facts seriously (or should we trust them), if we do not know about context? And, since we can not know to the details about many contexts, does it mean that we should only believe (trust) the facts, which are coming from the context we absolutely know? Does context can affect the "truthfulness" of some facts? Are facts context independent, and they represent the truth regardless of context in which they are used? Is it possible to alter the facts by manipulating context in which these facts exist? What is the name of the discipline (science) which can help me finding answers to these questions?
недеља, 12. март 2017.
Osećaj i slojevi sigurnosti
Kada sam bio srednje mali, recimo 10tak godina, brat i ja smo delili malu dečiju sobu. Ona je izgledavala ovako: kada se uđe u nju, vrata se nisu mogla otvoriti do kraja, pošto su udarala u krevet koji se stojao sa leve strane sobe i išao je sve do prozora koji je bio u čelu sobe, znači dužina sobe je bila nekih 2 i po metra. Pored kreveta, a ispod prozora je bio moj radni sto, pored stola mali prolaz, i pored prolaza narandžasti, dečiji orman koji je bio na desnom zidu. Širina sobe je bila tu negde oko 2 i po metra. Pored ormana ispust za dimnjak, i u desnom ćošku mala termo peć. Pored peći mali prolaz, i između peći i vrata, bela polica sa 4 nivoa. Znači, površina sobe oko 6 m2....
I ja se nikad i nigde nisam osećao sigurnije nego u toj sobi, tih godina...
Scena koja mi je u glavi - ja sedim za tim stolom i sastavljam lego kocke. Voleo sam da pravim kamione sa više spratova, to su bile više neke univerzalne, transportne mašine. U sobi je mir. Nisam se tih godina bavio muzikom, to je došlo posle. Ja sam koncentrisam nad time što radim, i uživam u tome. Iako ih ne čujem, znam da su dve sobe dalje (između moje sobe i dnevne sobe je predsoblje) moji roditelji. Iako ja toga tada nisam bio svestan, ali oni su bili zid o kojeg su se razbijale sve nevolje spoljnog sveta - za mene su oni bili apsolutna zaštita.
Pored toga, znao sam da imam babe i dede. Jedne, očeve roditelje, iz Stapara, i druge, mamine roditelje, iz Bačkog Brestovca. Oni, iako su živeli desetak kilometara dalje, su me voleli, i mi smo često išli kod njih, i oni povremeno dolazili kod nas, su vršili svoju zaštintičku funkciju, dobro i sa ljubavlju.
Uvek smo imali životinje u kući, tj. u kući i dvorištu - papagaje, grlice, koke, golubove, zečeve, morke. U bašti je bilo svega, a u prednjem dvorištu cveće. Taj red, uređenost, život i obilje je meni tada (nesvesno) davao osećaj sigurnosti.
Ponekad je dolazila kod nas, i ostajala više meseci, najčešće preko zime, mamina baba, Rođena, kako smo je zvali, Angelina Sogić. Ona je bila tiha, i rekao bih stroga, nije nas mnogo mazila, ali je odrađivala poslove po kući, ispraćala i dočekivala mene i brata iz škole. Nju ni tad nisam doživljavao kao zaštitu - verovatno zbog nedostatka topline koji nije krasio njen rad. Ali objektivno, i ona je bila zaštita.
Onda relativno širok i blizak krug rođaka, najviše ujak.
Tu su onda još bile komšije, sa kojima smo pričali, znali ih po imenu, išli kod njih kad nam pređe lopta ogradu, jednom me je i komšinica čuvala - popeo sam se na zid do nje, pošto sam se plašio da ostanem sam kod kuće i ona me je onda tako čuvala, tako što ja sedim na zidu između našeg i njenog dvorišta.
Čak na kraju i majkine i tajine kolege sa posla - roditelji su me ponekad vodili na posao, i njihove kolege su bile jako prijateljski nastrojeni, sećam se nasmejanih i zadovoljnih ljudi.
I na kraju, država tj. vreme koje je tad bilo. Kako god da je bilo, bio je neki red, i bilo je mira, bilo je poštovanja, ljudi, posla, novca dovoljno.
A danas? Svi ti slojevi zaštite su nestali, i ja sam taj koji stoji na vetrometini i pravim zaštitu za svoga sina. Babe i dede su pomrli, roditelji su relativno stari, i njih više, iako me vole, ne doživljavam kao zaštitu, živim u stanu, živim u drugom gradu, živim u drugoj i drugačijoj sobi, nema životinja, bašte, cveća, o državi ne vredi ni govoriti. Komšije u zgradi ni ne znam kako se zovu, niti imam nekon kontakta sa njima sem kurtoaznog javljanja. Sa rodbinom sam u manjem kontaktu i manje bliskom. Prijatelja slabo imam. Moj sin ne zna ni gde radim, ni ko su mi kolege, i postoji i zabrana dovođenja dece na radno mesto. Svi slojevi zaštite su nestali i dodir sa golom realnošću me onespokojava. Nema zaštite, makar subjektivne, a realnost je prilično surova.
Kako oživeti tu dečiju sobu...Kako se desilo to da su sve zaštite razorene...Da li su se i moji roditelji osećali kao ja danas, ili je onda stvarno bilo drugačije...Mogu li ja opet stvoriti te slojeve zaštite...Da li je nesigurnost svetsko i širom rasprostranjeno osećanje...
I ja se nikad i nigde nisam osećao sigurnije nego u toj sobi, tih godina...
Scena koja mi je u glavi - ja sedim za tim stolom i sastavljam lego kocke. Voleo sam da pravim kamione sa više spratova, to su bile više neke univerzalne, transportne mašine. U sobi je mir. Nisam se tih godina bavio muzikom, to je došlo posle. Ja sam koncentrisam nad time što radim, i uživam u tome. Iako ih ne čujem, znam da su dve sobe dalje (između moje sobe i dnevne sobe je predsoblje) moji roditelji. Iako ja toga tada nisam bio svestan, ali oni su bili zid o kojeg su se razbijale sve nevolje spoljnog sveta - za mene su oni bili apsolutna zaštita.
Pored toga, znao sam da imam babe i dede. Jedne, očeve roditelje, iz Stapara, i druge, mamine roditelje, iz Bačkog Brestovca. Oni, iako su živeli desetak kilometara dalje, su me voleli, i mi smo često išli kod njih, i oni povremeno dolazili kod nas, su vršili svoju zaštintičku funkciju, dobro i sa ljubavlju.
Uvek smo imali životinje u kući, tj. u kući i dvorištu - papagaje, grlice, koke, golubove, zečeve, morke. U bašti je bilo svega, a u prednjem dvorištu cveće. Taj red, uređenost, život i obilje je meni tada (nesvesno) davao osećaj sigurnosti.
Ponekad je dolazila kod nas, i ostajala više meseci, najčešće preko zime, mamina baba, Rođena, kako smo je zvali, Angelina Sogić. Ona je bila tiha, i rekao bih stroga, nije nas mnogo mazila, ali je odrađivala poslove po kući, ispraćala i dočekivala mene i brata iz škole. Nju ni tad nisam doživljavao kao zaštitu - verovatno zbog nedostatka topline koji nije krasio njen rad. Ali objektivno, i ona je bila zaštita.
Onda relativno širok i blizak krug rođaka, najviše ujak.
Tu su onda još bile komšije, sa kojima smo pričali, znali ih po imenu, išli kod njih kad nam pređe lopta ogradu, jednom me je i komšinica čuvala - popeo sam se na zid do nje, pošto sam se plašio da ostanem sam kod kuće i ona me je onda tako čuvala, tako što ja sedim na zidu između našeg i njenog dvorišta.
Čak na kraju i majkine i tajine kolege sa posla - roditelji su me ponekad vodili na posao, i njihove kolege su bile jako prijateljski nastrojeni, sećam se nasmejanih i zadovoljnih ljudi.
I na kraju, država tj. vreme koje je tad bilo. Kako god da je bilo, bio je neki red, i bilo je mira, bilo je poštovanja, ljudi, posla, novca dovoljno.
A danas? Svi ti slojevi zaštite su nestali, i ja sam taj koji stoji na vetrometini i pravim zaštitu za svoga sina. Babe i dede su pomrli, roditelji su relativno stari, i njih više, iako me vole, ne doživljavam kao zaštitu, živim u stanu, živim u drugom gradu, živim u drugoj i drugačijoj sobi, nema životinja, bašte, cveća, o državi ne vredi ni govoriti. Komšije u zgradi ni ne znam kako se zovu, niti imam nekon kontakta sa njima sem kurtoaznog javljanja. Sa rodbinom sam u manjem kontaktu i manje bliskom. Prijatelja slabo imam. Moj sin ne zna ni gde radim, ni ko su mi kolege, i postoji i zabrana dovođenja dece na radno mesto. Svi slojevi zaštite su nestali i dodir sa golom realnošću me onespokojava. Nema zaštite, makar subjektivne, a realnost je prilično surova.
Kako oživeti tu dečiju sobu...Kako se desilo to da su sve zaštite razorene...Da li su se i moji roditelji osećali kao ja danas, ili je onda stvarno bilo drugačije...Mogu li ja opet stvoriti te slojeve zaštite...Da li je nesigurnost svetsko i širom rasprostranjeno osećanje...
петак, 3. фебруар 2017.
Programirano ponašanje
Sve češće imam priliku da vidim da se ljudi u stvari najviše ponašaju po programu. Ja, kad god imam vremenu, sedam za računar, to je moj najčesći program, kojeg vučem još od detinjstva...Iako mi je to posao, ja posle radnog vremena, i uvece sedim za računarom. Sloboda? Ma daj...Sloboda zahteva racionalnu odluku i borbu protiv programa(navike). A to je sve tako teško - i doneti odluku, a još teže se držati te odluke, zato što što one nisu program, navika, nego je to nešto što mora da se izgradi. Ne kažu džabe oni motivacioni gurui (to su oni što znaju ženske - Kišprdilov dr Svetislav) da ako hoćete nešto da uvedete u svoj život pretvorite to u naviku, pošto navika iziskuje najmanje energije da se mlatimo sa njom - ni ne osetiš da si je uradio.
Onda imamo onu izreku - rob svojih navika.
Kako za ponasanje, tako važi i za emocije. I emocije su navika. Mi ćemo najverovatnije na jednu istu stvar, uvek ili skoro uvek, reagovati na isti način, bilo to ispravno ili ne, zato što smo tako naučili, kad smo bili mali, tako nam je mozak izgrađen, napravljeni su nam autoputevi od neurona. Interesanto je da se prvo nauče emocije, pa tek onda onaj racionalni deo. To je verovatno zbog evolucije, tj. da su emocije ranije nastale, i da je njihova "moždana anatomija" razrađenija, a verovatno su u početku i potrebnije emocije.
Tako da, neko ko stalno sprema stan, kad ode negde, čak i u goste, uzme i sprema. Ode kod roditelja, sprema, ode kod momka, sprema.
Svesnost o načini rada ovog ljudskog programa mi samo malo olakšava da sa njim izađem na kraj. Najčešće mi služi samo da pomoću njega opravdam svoje ponašanje i doživljaj sveta. Teško je ne ponašati se i ne reagovati na naučen način...A najgore je u stvari kad su navike ponašanja i reagovanja loše - još kad su dobre, može da prođe, nije to sloboda, ali ne šteti baš puno.
Sa druge strane, koja je alternativa navikama? Da provedemo X vremena svaki put kada treba da odlučimo nešto i još X*X vremena da to i uradimo? Jedino što mi pada na pamet je na neki način svesnost i evaluacija postupaka i emocija - imamo li korist ili štetu od određenog ponašanja, i ako imamo štetu onda menjati. Što je opet borba sa samim sobom i svojim "slabostima"...
Onda imamo onu izreku - rob svojih navika.
Kako za ponasanje, tako važi i za emocije. I emocije su navika. Mi ćemo najverovatnije na jednu istu stvar, uvek ili skoro uvek, reagovati na isti način, bilo to ispravno ili ne, zato što smo tako naučili, kad smo bili mali, tako nam je mozak izgrađen, napravljeni su nam autoputevi od neurona. Interesanto je da se prvo nauče emocije, pa tek onda onaj racionalni deo. To je verovatno zbog evolucije, tj. da su emocije ranije nastale, i da je njihova "moždana anatomija" razrađenija, a verovatno su u početku i potrebnije emocije.
Tako da, neko ko stalno sprema stan, kad ode negde, čak i u goste, uzme i sprema. Ode kod roditelja, sprema, ode kod momka, sprema.
Svesnost o načini rada ovog ljudskog programa mi samo malo olakšava da sa njim izađem na kraj. Najčešće mi služi samo da pomoću njega opravdam svoje ponašanje i doživljaj sveta. Teško je ne ponašati se i ne reagovati na naučen način...A najgore je u stvari kad su navike ponašanja i reagovanja loše - još kad su dobre, može da prođe, nije to sloboda, ali ne šteti baš puno.
Sa druge strane, koja je alternativa navikama? Da provedemo X vremena svaki put kada treba da odlučimo nešto i još X*X vremena da to i uradimo? Jedino što mi pada na pamet je na neki način svesnost i evaluacija postupaka i emocija - imamo li korist ili štetu od određenog ponašanja, i ako imamo štetu onda menjati. Što je opet borba sa samim sobom i svojim "slabostima"...
субота, 28. јануар 2017.
Zima detinjstva
Da li je moguce da je zivot u stvari potraga za izgubljenim, nevinim, bezbrinim, dozivljajima iz detinjstva? Naravno da se zivot moze provesti i na drugaciji nacin, ali da li su ti ostali nacini "zadovoljavajuci"?
Setao sam danas ulicom. Napolju je bio sneg. Prosao sam pored komsijine cuprije sa koje sam se kao decak spustao sankama, pre 30tak godina. Kakav sam flashback imao! Kao da sam sebe video kako se spustam. Video sam gustinu snega, sanke, neociscen put - tada jos nije tom ulicom prolazilo toliko automobila. Zamalo su mi krenule suze. Morao sam dosta da se kontrolisem da bih prebacio misli na neku drugu temu. Naravno, znam razne tehnike, i razna objasnjenja kako da se izborim sa "down" osecanjima, i mogu skoro uvek da ih proimenim - morao sam da naucim to, ali…Sta nije u redu sa tom slikom detinjstva? Razumljivo je da zalim za njom, ali ne smem sebi da dozvolim da razmisljam o njoj, posto me nemogucnost povratka i izvesnost protoka vremena i promena, dovodi do tuge i depresije.
Naravno, kao neki racionalni odgovor bi bio - ok, pronadji sta je u toj slici bitno za tebe, koja je sustina te slike i probaj da je rekonstruises u realnom, tekucem vremenu. Ali imam dosta pesimisticna ocekivanja o mogucnosti ostvarenja toga…Glavna stvar koja mi to ometa je racio. On previse kalkulise. Ne dozvoljava stanje "nekalkulisanosti". Kao kod Ekart Tole-a, mozak je od sluge (alata) postao gospodar. Sa 10 godina sam imao manje mozga i lakse sam mogao da upadnem u flow. Lakse sam mogao da ga ne cujem. Lakse sam mogao da se prepustim situaciji. Nisam imao briga. Mama i tata su radili i bili zadovoljni, dolazili su kuci, to je bilo 80ih, i drzava je bila manje vise normalna. Oni su bili bezbrizniji nego ja sad(ili ja to sebi tako opisujem, ko zna, mozda i njima nije bilo lako?). A moje zelje su bile samo da se igram! Da pravim iglo, da se sankam, da gledam vatru kako gori u Kreki Veso, idem u skolu, gledam kako pada sneg, prolecuci preko snopa svetlosti ulicne svetiljke. Nisam razmisljao o smislu toga, ucinkovitosti toga, potrebi toga. Nisam sumnjao, nisam preispitivao, nisam vrednovao, nisam imao sud... Takodje me niko nije ni gnjavio oko toga. Mogao sam da budem bezbrizan. Mogao sam da se prepustim (cak ne ni na silu, da ja sad nesto sebi kazem, vidi kako lep sneg, nego je to bilo prirodno, da ne kazem, instinktivno, stanje!!!).
Sad na netu pronalazim neku super cool teoriju - mindfulness. Da li je to to? Jel se to mozda prevodi sa svesnost? (zar nije to conciousness?). Koja je to teorija\praksa koja dovodi do tog stanja?
Jedino sto mi pada na pamet je (sic!) ono sto znam :-) Da je pravi uspeh hriscanina da bude dete - da dozivljava svet kako dete, posto je to cist dozivljaj. Blago niscima duhom, njihvo je carstvo nebesko. To niscima duhom moze da se tumaci - cistog srca, dobri, kao deca(valjda?). Dakle, to osecanje, bezvremenosti, radoznalosti, otvorenosti, mira, ljubavi(da, ljubav od roditelja, baba i deda, cak imam utisak i da je i drzava na neki svoj cudan nacin tada pokazivala neku vrstu zainteresovanosti - stalo joj je do mene, dok danasnju drzavu ne zanimam ni u kom aspektu, imam utisak da bi samo htela da me se otrese).
Blazenstvo detinjstva. Blazanstvo…i opet pitanje - da li je moguce blazenstvo bez detinjstva? Za vernike mozda. A za mene? Racionalni pristup opisan gore!!! Damn! Necu...
Setao sam danas ulicom. Napolju je bio sneg. Prosao sam pored komsijine cuprije sa koje sam se kao decak spustao sankama, pre 30tak godina. Kakav sam flashback imao! Kao da sam sebe video kako se spustam. Video sam gustinu snega, sanke, neociscen put - tada jos nije tom ulicom prolazilo toliko automobila. Zamalo su mi krenule suze. Morao sam dosta da se kontrolisem da bih prebacio misli na neku drugu temu. Naravno, znam razne tehnike, i razna objasnjenja kako da se izborim sa "down" osecanjima, i mogu skoro uvek da ih proimenim - morao sam da naucim to, ali…Sta nije u redu sa tom slikom detinjstva? Razumljivo je da zalim za njom, ali ne smem sebi da dozvolim da razmisljam o njoj, posto me nemogucnost povratka i izvesnost protoka vremena i promena, dovodi do tuge i depresije.
Naravno, kao neki racionalni odgovor bi bio - ok, pronadji sta je u toj slici bitno za tebe, koja je sustina te slike i probaj da je rekonstruises u realnom, tekucem vremenu. Ali imam dosta pesimisticna ocekivanja o mogucnosti ostvarenja toga…Glavna stvar koja mi to ometa je racio. On previse kalkulise. Ne dozvoljava stanje "nekalkulisanosti". Kao kod Ekart Tole-a, mozak je od sluge (alata) postao gospodar. Sa 10 godina sam imao manje mozga i lakse sam mogao da upadnem u flow. Lakse sam mogao da ga ne cujem. Lakse sam mogao da se prepustim situaciji. Nisam imao briga. Mama i tata su radili i bili zadovoljni, dolazili su kuci, to je bilo 80ih, i drzava je bila manje vise normalna. Oni su bili bezbrizniji nego ja sad(ili ja to sebi tako opisujem, ko zna, mozda i njima nije bilo lako?). A moje zelje su bile samo da se igram! Da pravim iglo, da se sankam, da gledam vatru kako gori u Kreki Veso, idem u skolu, gledam kako pada sneg, prolecuci preko snopa svetlosti ulicne svetiljke. Nisam razmisljao o smislu toga, ucinkovitosti toga, potrebi toga. Nisam sumnjao, nisam preispitivao, nisam vrednovao, nisam imao sud... Takodje me niko nije ni gnjavio oko toga. Mogao sam da budem bezbrizan. Mogao sam da se prepustim (cak ne ni na silu, da ja sad nesto sebi kazem, vidi kako lep sneg, nego je to bilo prirodno, da ne kazem, instinktivno, stanje!!!).
Sad na netu pronalazim neku super cool teoriju - mindfulness. Da li je to to? Jel se to mozda prevodi sa svesnost? (zar nije to conciousness?). Koja je to teorija\praksa koja dovodi do tog stanja?
Jedino sto mi pada na pamet je (sic!) ono sto znam :-) Da je pravi uspeh hriscanina da bude dete - da dozivljava svet kako dete, posto je to cist dozivljaj. Blago niscima duhom, njihvo je carstvo nebesko. To niscima duhom moze da se tumaci - cistog srca, dobri, kao deca(valjda?). Dakle, to osecanje, bezvremenosti, radoznalosti, otvorenosti, mira, ljubavi(da, ljubav od roditelja, baba i deda, cak imam utisak i da je i drzava na neki svoj cudan nacin tada pokazivala neku vrstu zainteresovanosti - stalo joj je do mene, dok danasnju drzavu ne zanimam ni u kom aspektu, imam utisak da bi samo htela da me se otrese).
Blazenstvo detinjstva. Blazanstvo…i opet pitanje - da li je moguce blazenstvo bez detinjstva? Za vernike mozda. A za mene? Racionalni pristup opisan gore!!! Damn! Necu...
петак, 13. јануар 2017.
Asocijacije - Stapar
Jaša Božin, Vrbana, Ćoroš, zadnja kapija prema Vrbani, kako se zvao pas (Bobi?) koji je stajao na vratima i kao dete nisam smeo da prodjem pored njega, iako je imao taman lanac da ne može da me dohvati. Taj pas je bio jako privržen Jaši i baba Mari. Kada je baba Mara umrla 1985. on je sa Jašom išao na groblje, a posle, kada je Jaša umro u 90. godini, išao je sam na groblje. Ode od kuće, nadje grob, bude malo tamo i vrati se. Posle, kada su prodavali kuću, su morali da ga ubiju, pošto je na sve režao...
Helikopter koji se pustao rukama, i onda se ono gore odlepi od držalja, i taj leteći deo završi na krovu. Grožđe. Prednja leva soba, na kraju gonka puna sa okrunjenim kukuruzom na podu. Poljski WC. Štala u kojoj je bio konj - Riđa. Mašina za sejanje žita. Fijaker. Američki ključ za drvenu vrata. Drvena kapija. Klupa ispred kuće. Ispred klupe kanal u koji sam upao nekoliko puta, i kvasio se, dok su baba i deda dizali kukuruze na tavan. Onda ja odem kod babe. Nije me bio strah da će me baba grditi. Bila je dobrodušna žena. Anica Depalov, rođena Božin, od oca Jakova (Jaše) Božinog i Mare Božin (rođene Radin). Letnja kuhinja sa zidanim šporetom, baba Mara u crnom, sa naočarima, zemljani pod, pravi mi topljeni sir u šerpici i kaže kako je to najpoznatije švajcarsko jelo. Meni je bilo obično, ništa specijalno. Gonak. Česma ispred kuće. U kući nije bilo vode, nego su svu vodu morali da vade iz bunara. Sude je baba Mara prala u vangli, a pošto nije koristila hemiju, tu vodu su posle davali svinjama kao pomije. Kupatilo nisu imali, kupali su se u koritu. Leti u letnjoj kujni, zimi u kuhinji - rašire pokrovac, stave korito, naspu vode. Moj otac, Vitomir Depalov, kaže, da je tamo proveo dobar deo svog detinjstva i da je prao noge u "tanuru". Tanur za pranje nogu - drveni lavor. Kaže da je bio dobar zato što se u njemu ne ohladi voda. Kaže da je izgledao kao u drvetu izdubljena rupa.
Zima - Đurđic, svečari. Po mraku, posle zabavišta, idem kod njih na svečare. Sneg. Ulično osvetljenje. Ogrizine. Paorska peć. Otvaram ložište i gledam kako gori vatra unutra. Iz njega izbija jara. Ložilo se iz kuhinje. Vrata crna. Sa druge strane, u dnevnoj sobi, klupa oko paorske peći. Paorska peć je u uglu sobe, i sa dve strane ima klupu. Klupa sa druge strane dodiruje prozor i može da se sedi i gleda napolje. Zidni sat. Radio. Mašina za šivenje. Gramofon. Ikona. Baba Marin i deda Jašin krevet - 2 komada koji se dodiruju čelima. Čiviluk. Slike Sofije, Miladina, teče (Dejana Volića - Deje, muža rođene sestre moje bake, Mile) kad je bio mornar.
Deda Jaša dolazi kod nas konjem - Riđa vuče konjsku prikolicu. Vozio je bicikl skoro do svoje 90.te godine.
Brijao se Jaša na malo ogledalo koje bilo nasađeno na kutiju u kojoj je stojao pribor za brijanje.
Helikopter koji se pustao rukama, i onda se ono gore odlepi od držalja, i taj leteći deo završi na krovu. Grožđe. Prednja leva soba, na kraju gonka puna sa okrunjenim kukuruzom na podu. Poljski WC. Štala u kojoj je bio konj - Riđa. Mašina za sejanje žita. Fijaker. Američki ključ za drvenu vrata. Drvena kapija. Klupa ispred kuće. Ispred klupe kanal u koji sam upao nekoliko puta, i kvasio se, dok su baba i deda dizali kukuruze na tavan. Onda ja odem kod babe. Nije me bio strah da će me baba grditi. Bila je dobrodušna žena. Anica Depalov, rođena Božin, od oca Jakova (Jaše) Božinog i Mare Božin (rođene Radin). Letnja kuhinja sa zidanim šporetom, baba Mara u crnom, sa naočarima, zemljani pod, pravi mi topljeni sir u šerpici i kaže kako je to najpoznatije švajcarsko jelo. Meni je bilo obično, ništa specijalno. Gonak. Česma ispred kuće. U kući nije bilo vode, nego su svu vodu morali da vade iz bunara. Sude je baba Mara prala u vangli, a pošto nije koristila hemiju, tu vodu su posle davali svinjama kao pomije. Kupatilo nisu imali, kupali su se u koritu. Leti u letnjoj kujni, zimi u kuhinji - rašire pokrovac, stave korito, naspu vode. Moj otac, Vitomir Depalov, kaže, da je tamo proveo dobar deo svog detinjstva i da je prao noge u "tanuru". Tanur za pranje nogu - drveni lavor. Kaže da je bio dobar zato što se u njemu ne ohladi voda. Kaže da je izgledao kao u drvetu izdubljena rupa.
Zima - Đurđic, svečari. Po mraku, posle zabavišta, idem kod njih na svečare. Sneg. Ulično osvetljenje. Ogrizine. Paorska peć. Otvaram ložište i gledam kako gori vatra unutra. Iz njega izbija jara. Ložilo se iz kuhinje. Vrata crna. Sa druge strane, u dnevnoj sobi, klupa oko paorske peći. Paorska peć je u uglu sobe, i sa dve strane ima klupu. Klupa sa druge strane dodiruje prozor i može da se sedi i gleda napolje. Zidni sat. Radio. Mašina za šivenje. Gramofon. Ikona. Baba Marin i deda Jašin krevet - 2 komada koji se dodiruju čelima. Čiviluk. Slike Sofije, Miladina, teče (Dejana Volića - Deje, muža rođene sestre moje bake, Mile) kad je bio mornar.
Deda Jaša dolazi kod nas konjem - Riđa vuče konjsku prikolicu. Vozio je bicikl skoro do svoje 90.te godine.
Brijao se Jaša na malo ogledalo koje bilo nasađeno na kutiju u kojoj je stojao pribor za brijanje.
субота, 7. јануар 2017.
Пријавите се на:
Постови (Atom)