Kada sam bio srednje mali, recimo 10tak godina, brat i ja smo delili malu dečiju sobu. Ona je izgledavala ovako: kada se uđe u nju, vrata se nisu mogla otvoriti do kraja, pošto su udarala u krevet koji se stojao sa leve strane sobe i išao je sve do prozora koji je bio u čelu sobe, znači dužina sobe je bila nekih 2 i po metra. Pored kreveta, a ispod prozora je bio moj radni sto, pored stola mali prolaz, i pored prolaza narandžasti, dečiji orman koji je bio na desnom zidu. Širina sobe je bila tu negde oko 2 i po metra. Pored ormana ispust za dimnjak, i u desnom ćošku mala termo peć. Pored peći mali prolaz, i između peći i vrata, bela polica sa 4 nivoa. Znači, površina sobe oko 6 m2....
I ja se nikad i nigde nisam osećao sigurnije nego u toj sobi, tih godina...
Scena koja mi je u glavi - ja sedim za tim stolom i sastavljam lego kocke. Voleo sam da pravim kamione sa više spratova, to su bile više neke univerzalne, transportne mašine. U sobi je mir. Nisam se tih godina bavio muzikom, to je došlo posle. Ja sam koncentrisam nad time što radim, i uživam u tome. Iako ih ne čujem, znam da su dve sobe dalje (između moje sobe i dnevne sobe je predsoblje) moji roditelji. Iako ja toga tada nisam bio svestan, ali oni su bili zid o kojeg su se razbijale sve nevolje spoljnog sveta - za mene su oni bili apsolutna zaštita.
Pored toga, znao sam da imam babe i dede. Jedne, očeve roditelje, iz Stapara, i druge, mamine roditelje, iz Bačkog Brestovca. Oni, iako su živeli desetak kilometara dalje, su me voleli, i mi smo često išli kod njih, i oni povremeno dolazili kod nas, su vršili svoju zaštintičku funkciju, dobro i sa ljubavlju.
Uvek smo imali životinje u kući, tj. u kući i dvorištu - papagaje, grlice, koke, golubove, zečeve, morke. U bašti je bilo svega, a u prednjem dvorištu cveće. Taj red, uređenost, život i obilje je meni tada (nesvesno) davao osećaj sigurnosti.
Ponekad je dolazila kod nas, i ostajala više meseci, najčešće preko zime, mamina baba, Rođena, kako smo je zvali, Angelina Sogić. Ona je bila tiha, i rekao bih stroga, nije nas mnogo mazila, ali je odrađivala poslove po kući, ispraćala i dočekivala mene i brata iz škole. Nju ni tad nisam doživljavao kao zaštitu - verovatno zbog nedostatka topline koji nije krasio njen rad. Ali objektivno, i ona je bila zaštita.
Onda relativno širok i blizak krug rođaka, najviše ujak.
Tu su onda još bile komšije, sa kojima smo pričali, znali ih po imenu, išli kod njih kad nam pređe lopta ogradu, jednom me je i komšinica čuvala - popeo sam se na zid do nje, pošto sam se plašio da ostanem sam kod kuće i ona me je onda tako čuvala, tako što ja sedim na zidu između našeg i njenog dvorišta.
Čak na kraju i majkine i tajine kolege sa posla - roditelji su me ponekad vodili na posao, i njihove kolege su bile jako prijateljski nastrojeni, sećam se nasmejanih i zadovoljnih ljudi.
I na kraju, država tj. vreme koje je tad bilo. Kako god da je bilo, bio je neki red, i bilo je mira, bilo je poštovanja, ljudi, posla, novca dovoljno.
A danas? Svi ti slojevi zaštite su nestali, i ja sam taj koji stoji na vetrometini i pravim zaštitu za svoga sina. Babe i dede su pomrli, roditelji su relativno stari, i njih više, iako me vole, ne doživljavam kao zaštitu, živim u stanu, živim u drugom gradu, živim u drugoj i drugačijoj sobi, nema životinja, bašte, cveća, o državi ne vredi ni govoriti. Komšije u zgradi ni ne znam kako se zovu, niti imam nekon kontakta sa njima sem kurtoaznog javljanja. Sa rodbinom sam u manjem kontaktu i manje bliskom. Prijatelja slabo imam. Moj sin ne zna ni gde radim, ni ko su mi kolege, i postoji i zabrana dovođenja dece na radno mesto. Svi slojevi zaštite su nestali i dodir sa golom realnošću me onespokojava. Nema zaštite, makar subjektivne, a realnost je prilično surova.
Kako oživeti tu dečiju sobu...Kako se desilo to da su sve zaštite razorene...Da li su se i moji roditelji osećali kao ja danas, ili je onda stvarno bilo drugačije...Mogu li ja opet stvoriti te slojeve zaštite...Da li je nesigurnost svetsko i širom rasprostranjeno osećanje...
I ja se nikad i nigde nisam osećao sigurnije nego u toj sobi, tih godina...
Scena koja mi je u glavi - ja sedim za tim stolom i sastavljam lego kocke. Voleo sam da pravim kamione sa više spratova, to su bile više neke univerzalne, transportne mašine. U sobi je mir. Nisam se tih godina bavio muzikom, to je došlo posle. Ja sam koncentrisam nad time što radim, i uživam u tome. Iako ih ne čujem, znam da su dve sobe dalje (između moje sobe i dnevne sobe je predsoblje) moji roditelji. Iako ja toga tada nisam bio svestan, ali oni su bili zid o kojeg su se razbijale sve nevolje spoljnog sveta - za mene su oni bili apsolutna zaštita.
Pored toga, znao sam da imam babe i dede. Jedne, očeve roditelje, iz Stapara, i druge, mamine roditelje, iz Bačkog Brestovca. Oni, iako su živeli desetak kilometara dalje, su me voleli, i mi smo često išli kod njih, i oni povremeno dolazili kod nas, su vršili svoju zaštintičku funkciju, dobro i sa ljubavlju.
Uvek smo imali životinje u kući, tj. u kući i dvorištu - papagaje, grlice, koke, golubove, zečeve, morke. U bašti je bilo svega, a u prednjem dvorištu cveće. Taj red, uređenost, život i obilje je meni tada (nesvesno) davao osećaj sigurnosti.
Ponekad je dolazila kod nas, i ostajala više meseci, najčešće preko zime, mamina baba, Rođena, kako smo je zvali, Angelina Sogić. Ona je bila tiha, i rekao bih stroga, nije nas mnogo mazila, ali je odrađivala poslove po kući, ispraćala i dočekivala mene i brata iz škole. Nju ni tad nisam doživljavao kao zaštitu - verovatno zbog nedostatka topline koji nije krasio njen rad. Ali objektivno, i ona je bila zaštita.
Onda relativno širok i blizak krug rođaka, najviše ujak.
Tu su onda još bile komšije, sa kojima smo pričali, znali ih po imenu, išli kod njih kad nam pređe lopta ogradu, jednom me je i komšinica čuvala - popeo sam se na zid do nje, pošto sam se plašio da ostanem sam kod kuće i ona me je onda tako čuvala, tako što ja sedim na zidu između našeg i njenog dvorišta.
Čak na kraju i majkine i tajine kolege sa posla - roditelji su me ponekad vodili na posao, i njihove kolege su bile jako prijateljski nastrojeni, sećam se nasmejanih i zadovoljnih ljudi.
I na kraju, država tj. vreme koje je tad bilo. Kako god da je bilo, bio je neki red, i bilo je mira, bilo je poštovanja, ljudi, posla, novca dovoljno.
A danas? Svi ti slojevi zaštite su nestali, i ja sam taj koji stoji na vetrometini i pravim zaštitu za svoga sina. Babe i dede su pomrli, roditelji su relativno stari, i njih više, iako me vole, ne doživljavam kao zaštitu, živim u stanu, živim u drugom gradu, živim u drugoj i drugačijoj sobi, nema životinja, bašte, cveća, o državi ne vredi ni govoriti. Komšije u zgradi ni ne znam kako se zovu, niti imam nekon kontakta sa njima sem kurtoaznog javljanja. Sa rodbinom sam u manjem kontaktu i manje bliskom. Prijatelja slabo imam. Moj sin ne zna ni gde radim, ni ko su mi kolege, i postoji i zabrana dovođenja dece na radno mesto. Svi slojevi zaštite su nestali i dodir sa golom realnošću me onespokojava. Nema zaštite, makar subjektivne, a realnost je prilično surova.
Kako oživeti tu dečiju sobu...Kako se desilo to da su sve zaštite razorene...Da li su se i moji roditelji osećali kao ja danas, ili je onda stvarno bilo drugačije...Mogu li ja opet stvoriti te slojeve zaštite...Da li je nesigurnost svetsko i širom rasprostranjeno osećanje...
Нема коментара:
Постави коментар