уторак, 20. октобар 2026.

Misao koja opseda

 Kada uhvatim sebe u ovome, znam da nije dobro i da je to znak da ne idem ka dobrome. Misao koja opseda, koja se prikazuje kao jedino važna, nužna, koja za sve ostalo kaže da nije važno, koja je intruzivna, sveobuhvatna, puna naboja. Kada to prepoznam onda nije dobro. Na žalost, to sam shvatio tek skoro, i do tada sam smatrao upravo suprotno - ako je misao toliko jaka i uporna, onda mora da u njoj ima nešto važno što moram da adresiram, da moram da postupim kako mi ona kaže.

Novi prilaz - misao je ta koja nas porobljuje! Ja ne mislim da je odgovor na to neki zen pristup, zabranjivanju misli da se pojave, borba protiv istih, neko tranquil stanje. Ono što ja sad radim je prepoznavanje tog stanja. Kada ga prepoznam, znam da će me ono odvesti u još veće ponore, ali isto tako znam i da postoji neki razlog zašto se to stanje baš tada javilo, npr. radio sam ceo dan, umoran sam, mnogo je veća verovatnoća da će mi se desiti to stanje "opsednutosti". Ili npr ujutro, ako nisam dobro spavao. Postoji neki uzrok zašto se to baš tada javilo, postoji svest da se to loše dešava, i sada ide najteži deo - kako se boriti protiv toga. 

Evo kako sam došao do zaključka da se misli postavljaju kao veoma bitan prozor kroz koji gledamo, ali koje su u stvari upravo i samo to - sočivo, prozor, kroz koji posmatramo svet. Jako se lako ražestim na politiku u Srbiji, i celu državu, kako je moguće da ovako nešto postoji itd. U kombinaciji sa celodnevnim boravkom na poslu, četvorosatnim putovanjem na posao i nazad, dakle umorom, to osećanje postaje kao napalm, masa koja gori, peče, i mene i ljude oko mene. Ta misao vrišti u meni:"KAKO JE MOGUĆE DA TAKO NEŠTO POSTOJI, KAKVI SU TI LJUDI...itd" sve u tom maniru. I ja sam posednut tom mišlju i onda i osećanjem koje ta misao generiše. I to bi možda (ali ovo možda je stvarno možda, treba da se razmisli) i imalo smisla da ja i preduzmem neku akciju koja bi vodila ka smanjenju te tenzije. Ali ja znam da neću uraditi ništa...Dakle ne mogu kroz aktivnost da smanjim tenziju. I onda, pošto sam bio umoran, seo sam za računar i utonuo u svet neke igre koju sam igrao. I posle jedno sat vremena, misli koja se pradstavljala kao jako važna, nje više nije bilo. 

Tako sam shvatio da je misao tu došla tako, predstavlja se kao ultimate truth, istina istina i samo istina, a kada je zamenim, potisnem nekim drugim sadržajem, ona se prilično mirno povuče!

Ovde ne uključujem i ne opisujem proces potiskivanja, o njemu ću nekad. Ovde opisujem borbu protiv misli koje od moga života prave zatvor za mene.

Recimo sada u subotu sam opet iz nekog razloga bio veoma ljut i razdražen, ali nisam imao kanal kako da se oslobodim toga. Vozio sam 140 km\h tamo gde nije bilo dozvoljeno toliko. Ludilo. Probao sam da "podmitim" mozak - dao sam mu nešto što nisam nikad sebi priuštio, Starbucks kafu sa pumpe. I jednu Kolicu, sve u nadi i očekivanju, da je možda prethodna, loše prospavana noć dovela do nekog hemijskog disbalansa u glavi, i da ga je potrebno nadoknaditi threatom - masno mleko, kafa i šećer. Ali "hemijski mito" nije radio posao.

Onda sam došao u Stapar, prošetao kroz dvorište, pričao sa Stevom i angažovao sa u nekim aktivnostima koje su mi skrenule misli sa "joj koliko mi je loše a ne znam zašto" na nešto realno, tipa potrebno je da vozim Zastavu 101 sa zakačenom prikolicom do Sombora, pa je lep dana, pa kakve su njive i polako polako, misao je popustila.

Sve misli koje nam čine loše moraju da se nekako tretiraju, moram(o) se boriti protiv njih. Ne smemo im nasedati samo zato što deluju da su u pravu. Mi u takvom stanju ne možemo sami sebe da pravilno posmatramo, pošto nam je organ za posmatranje, mozak, hakovan istom tom mišlju. Pokazatelj treba da nam bude stanje naših emocija.

Treba da negujemo slobodan protok misli, slobodnom odabiru teme kojom ćemo se baviti. Naravno, biće tu smeća, koje će opet hteti da i kroz dobro definisan filter i proces, ponovo zavlada nama, ali moramo imati alarm. Želimo samo smirenu misao, koja ne želi da nas porobi. Ona ne mora da bude laka misao, može ona da se bavi i teškom temom, ali nema tendenciju da bude sticky - lepljiva.

недеља, 18. октобар 2026.

Osećaj sigurnosti i zaštićenosti

 Šta je najveća zaštita u životu? Pod kojim sam se to uslovima i u kom okruženju ili sitauciji osećao najsigurnije? Odakle zapravo dolazi taj osećaj sigurnosti, osećaj da si zaštićen i da se ništa loše neće desiti, a i ako se desi tu su LJUDI koji će umeti da te zaštite?

Napraviću neku listu, koja nije konačna:

- paorska peć - simbol starih ljudi, starih vremena, i bajkovitosti snežne večeri koja se posmatra iznutra, sedeći naslonjen na paorsku peć. Mesec obasjava sneg. Tu su okolo mnogi stari i dragi ljudi - baka, deša, Riđa, baba Mara, deda Jaša, majka, taja...

- radni sto u dečijoj sobi - na stolu lego kocke. Soba je mala. Ugašeno je svetlo, gori samo lampa na radnom stolu, osvetljava lego. Mala termo peć. Dve sobe dalje su majka i taja. Tišina, ja sam zadubljen u pravljenje lego transportera na više nivoa.

- Božić, Stapar, noć, kandilo u žitu. Žito se seje tako da do Božića naraste jedno 10tak cm, pa ga baka ošiša, i onda oko njega zaveže crvenu mašnu. U sredini tog okruglog žita se nalazi kandilo. Žito je malo višlje od kandila tako da se svetlost kandila prelama kroz vlati žita. Sneg. Spavam u sobi sa bakom i dešom. Oni tiho hrču, ali mi ne smetaju. Ja nisam zaspao, nego gledam kako na plafonu plamen kandila kojo se lagano pomera, ocrtava šare, kako se pokreće. Napolju sija mesec. 

- došao sam sa logorovanje u Bačkom Monoštoru u 7. razredu. Na TV je svetsko prvenstvo u Italiji. Gledamo ga svi zajedno, svi volimo fudbal. Ja sam u poluvremenu izašao u dvorište, napolju je mračak, a ja odem do kajsije, čija grana je prešla od komšije Zorana do nas, uzberem nekoliko kajsija i jedem. Miris noćne frajle.

- noćna vožnja biciklom po Somboru nekog juna, kada su mirisale lipe, pala je kiša, prohladno je ali ne previše, vazduh je čist, ulica je oprana, semafor menja boje, nema nikoga a ja se vraćam kući.

четвртак, 15. октобар 2026.

RJ Mitte i Robin Williams

 Žao mi je ove dvojice. Na njih sam gledao uvek kao na pozitivne životne junake. Znam da su bili glumci. Mora da su bili dobri glumci, kada su uspevali tako da zavaraju ljude. Ne znam ko me je više od njih razočarao. Nije to prava reč - razočarati. Kako može mrtav čovek nekako da razočara. Nego, ljut sam na njih što su uradili to što su uradili. Delovalo je da imaju "to", što bi svi ljudi trebalo da imaju dok idu kroz život. Valjda je to Duh. Žao mi ih je, tužan sam, besan, razočaran. Kako ćemo mi obični smrtnici da guramo, kada su RJ Mitte i Robin Williams odustali?

среда, 14. октобар 2026.

Ja sam budala!

Sedim na poslu, prošlo je 18h. Zaradim novac. Deo tog novca uplatim Informatici, za grejanje. I onda taj novac, za koji ja sedim na poslu u kasni čas, umesto za grejanje, ode na izdržavanje i plaćanje kriminalaca u Ćacilendu.

Radim kao konj, profesionalno i uporno, da bi kriminalci uzeli moj novac, i dali ga drugim kriminalcima koji će da čuvaju SNS kriminalce! 

Rekao bih da sam u ovoj jednačini ja najveća budala!

понедељак, 28. септембар 2026.

Daktari

 Seća li se još neko ove serije, Daktari, išla je na Zagrebu, tamo nekih 1980ih. Ja, moj brat i tata smo je sa uživanjem gledali:



Naročito mi je u sećanju ostao taj "zrikavi" lav :-) Kako su to bili lepi trenuci.

четвртак, 24. септембар 2026.

"Ljubav nas pretvara u ono što volimo" - Majstor Ekhart

 Čitam ovu knjigu. Imam je odavno. Kupljena je u Kusturičinom Drvengradu 2011. godine. Nisam je nikad uspeo da pročitam, previše je "gusta". 



Evo jednog veoma intrigirajućeg, škakljivog, pasusa: "Ja kažem nešto daljnje i teže: ko hoće da stoji neposredno u čistoti ove prirode, mora da umakne svemu ličnom, tako da jednako želi dobro čoveku koji je preko mora, kojega očima nije nikada video, kao i čoveku koji je kraj njega i koji je njegov verni prijatelj. Dok više dobra želiš svojoj ličnosti nego čoveku koga nisi nikada video, s tobom zaista nije u redu i ti još ni načas nisi zavirio u ovaj jedinstveni temelj."

понедељак, 21. септембар 2026.

Ja, robot i Suzan Kalvin

 Svi pravi ljubitelji SF su sigurno nekad čitali, a ako su bili dovoljno mladi i maštoviti(kao ja nekad) mogli su kompletno da zamisle scenu iz knjige Ja, robot Isaka Asimova gde je Suzan Kalvin, glavni psiholog za robote, na početku svoje karijere. Mlada. Koliko je mene ta scena uzbuđivala. Koliko sam samo puta pročitao tu knjigu. Naravno da znam napamet 3 čuvena Zakona Robotike itd...To je sve bilo tamo 1980ih....Fast forward u današnjicu. AI!!! Gomila djubreta izgenerisanog od strane AI, gde se više ne zna šta je realno a šta nije. 

Mene je nekad impresioniralo to sto sam zamišljao da će roboti biti ljudi ili bolji od ljudi. I mislio sam da će uloga robo-psihologa biti odlična stvar. Da će možda i ljudska vrsta, kroz izučavanje robotske etike, možda i sama dostići neki viši razvoj. Međutim ono što danas viđam na polju AI je totalno van onoga šta sam ja zamišljao da će biti. Komercijalizacija umesto Ličnosti.