субота, 4. јул 2020.

Tamo na letovanju sa školom - hleba i paste za zube sa ukusom banane

Na letovanjima koja je organizovala škola, imali smo sledeći raspored obroka. Doručak, ručak i večera u odmaralištu. Na plažu su nam donosili 2 užine - prepodnevnu i poslepodnevnu. Prepodnevna je bila negde oko 11h, a poslepodnevna (ako se dobro sećam) oko 16h. Te užine su mi ostale u življem sećanju nego redovna jela. Na tacni ili dve su nam na plažu donosili nešto veoma jednostavno, tipa hleba i pekmeza, hleba, margarina i meda, hleba masti i paprike, hleb sa eurokremom. Obično su svi dolazili po tu užinu, međutim uvek je ostajalo po par komada. Dežurni nastavnik koji je bio taj dan zadužen da se užina podeli je stajao kod tacne, dok su deca uzimala i pazio da svako dobije po parče. Onda, kada su deca prestala da dolaze, on bi se osvrnuo da vidi da li ima da dolazi još neko...Za to vreme je nas nekoliko najgladnijih već naciljalo preostale parčadi užine. Sedeli smo blizu te tacne i čekali znak, sa okom na naciljanom parčetu. Kada je nastavnik video da niko više ne dolazi, rekao bi nešto tipa - možete uzeti repete, i pre nego što bi on završio tu rečenicu, više ni jedno parče nije ostalo na tacni. Ja se sećam, da mi je ruka bila kao na feder i samo bi odskočila i zgabila preostalo parče. Nisam naravno mogao da uvek baš ja budem taj koji ću biti najbrži i najspretniji, tako da je bilo mnogo puta da sam bio prilično gladan do večere.

A nekad smo bili gladni i posle večere....Sećam se...Odmaralište na Rabu, veče, pao je već mračak, nastavnici su dozvolili da se u trpezariji sme gledati, na crno belom TVu, serija Šerlok Holms, sa Džeremi Bretom u glavnoj ulozi. Bilo je dosta dece - ne puno. Ja nisam mogao da gledam, zato što me je to  gledanje serije podsećalo na kuću i indukovalo veliku žalost što nisam kod kuće. Sedeo sam negde uz kraj, na dugačkoj klupi, tako daleko od televizora ali tako blizu da vidim da su kuvarice već nasekle i pripremile hleb za sutrašnji doručak! Hleb je bio u nekoj korpi, pokriven krpom, na kraju te trpezarije, gde ona prelazi u kuhinju. Rekao sam to nekolicini svojih drugara (koji su bili isto tako gladni...), i mi smo uzeli nekoliko parčadi hleba..Međutim, nismo navikli da jedemo samog hleba bez ičega, pa smo se dali u potragu, sa čime bismo to mogli da ga jedemo.. I onda je jedan drugar, sad već pokojni, Dejan Lajković doneo pastu za zube sa ukusom banane...I to smo namazali pastu na hleb i jeli...Zaboravio sam ukus - već sama ta kombinacija je bila dovoljna da obuzme celo sećanje - ukus je ishlapeo - slike su ostale. 

понедељак, 22. јун 2020.

Kako se odvići od odlaska na sajtove na koje odlazite po navici

U trenutku dokolice, kada nemate šta da radite, a sedite pred računarom, često otkucate ime sajta na koji odlazite, tipa da proverite najnovije vesti? Meni se to dešava, i jako me to nervira. Pokušavao sam pukom snagom volje da se oslobodim toga, pogotovo od odlaska na sajtove koji su u međuvremenu postali režimski SNS sajtovi, tipa b92, ili sajtovi koji su imali previše bombastičnih naslova sa malo dobrog sadržaja, tipa blica. I snaga volje nije dala rezultat...

Ali sam se odvikao na drugi način - sajtove na koje sam odlazio po navici, a hteo sam da se oslobodim te navike, sam dodao u hosts fajl na svom racunaru. Prednost tog pristupa je ta sto je hosts fajl skriven u windowsu, na čudnoj putanji i nije ga lako naci (bez da se dobro potrudite) da bi se iz tog fajla uklonio sajt na koji biste, u trenucima slabosti, želeli da odete.

Dakle, da biste se odvikli od odlaska na sajtove na koje ne želite da odete, a po navici idete na njih, dodajte u hosts fajl sledeci red:

127.0.0.1 www.b92.net

Moguće je da će vam za pristup tom fajlu biti potreban administratorski nalog.

Vi ćete pokušavati još neko vreme da odete na taj satj, kucaćete link u browser, browser će vas odbijati, ali će mozak posle nekog (srednjeg do dugog) vremena shvatiti da ne vredi da ide na sajtove koji se ne otvaraju, pa ćete prestati da ih posećujete, kucate njihovo ime u browser, i tako ćete se odvići...tako sam se ja odvikao. I tako ćete se odvići od influksa informacija koje više ne želite da primate.

уторак, 26. мај 2020.

Kad je Rab bio crven

Sećam se kako je Rab bio crven. Bili smo klinci - deca - mali. Išli smo sa školom na letovanje. Autobus je obišao kolonu vozila koja je čekala trajekt u Jablancu. Bili smo važni što ne moramo da čekamo u koloni kao i ostali. Ja sam mislio da je to zato što su u autobusu deca pa smo zato imali prednost. Bila su druga vremena. Osamdeset i neka. Onda autobus dođe dole, u Jablanac, i da bi se autobus ukrcao na trajekt mi smo izašli iz autobusa. Ti dolasci (da, bilo ih je više - bio sam 2 puta na Rabu) su bivali ujutro, prepodne, tako nekako. Jablanac je bio kao u nekoj senci, a sunce je udaralo na Rab. Iz Jablanca, meni je Rab izgledao crven. Njegova istočna obala je kamen. Iz google mape on izleda krem - žuto - beo, ali je meni, onda, malom, izgledao crven. Kao sunce koje ga je obasjavalo. Nekad kad ga sanjam, Rab mi deluje kao vatra. 

уторак, 6. август 2019.

Indukcija gladi (i ljubavi...) - ista stvar

Čikam svakoga da nakon što je dobro jeo, pokuša kod sebe da indukuje osećaj gladi. Teško će to ići...

Emocije imaju adaptivnu svrhu, da nam, kad smo gladni, osetimo glad, da bismo jeli, jedemo, i onda smo siti i emocija(osećaj) gladi nestaje.

Tako da bi osete i emocije trebalo tumačiti objektivno, a ne davati im atribute koje nemaju.

Dakle, emocija je signal, koji je potrebno protumačiti i postupiti nekako u skladu sa njime. I to je to! Kao merač vazdušnog pritiska. Iz merača vazdušnog pritiska možemo (jedino?)  da izvučemo informaciju koliki je vazdušni pritisak.

I sad glavna stvar. Ljubav!! Toliko nerazumevana, najviše mistifokovana, silovana, glorifikovana emocije. Najviše zloupotrebljavana od strane savremene i prošle kulture.

Ljubav ima TAKOĐE adaptivno svojstvo, kao i glad, kao i merač pritiska, da se, kada se udaljivo od objekta ljubavi, da se njemu i vratimo...I to je to. Kraj, nema enigmatike.

Crkva kaže, volite druge ljude. Ja kažem crkvi - da li je normalno da čovek indukuje kod sebe osećanja!!! Da li je normalno da se sit čovek oseća gladan, i da se gladan oseća sit, i da razvijamo ljubav (!!!!) prema nekome prema kome ljubav ne osećamo....Ajte molim vas...

Jedan dobar model emocije, prikazan od strane psihologa Susan Dejvid, prikazan na Ted Talku, je da emociju treba saslušati, ali ne impulsivno postupati po njoj (npr. osećam jak bes prema osobi, sad ću je ubiti), nego analizirati zašto se ta emocija pojavila u odnosu na tu osobu, i onda razumeti tu emociju, i onda imati smislenu i dobru reakciju.

Ali indukovanje emocija, koje crkva (ili kulture?) propovedaju...To je besmisleno totalno. 

петак, 26. јул 2019.

Ekstremno osećanje - jednostavno rešenje

Kada se osećamo ekstremno, i tako duže vreme, mislimo kako samo ekstremno rešenje može da nas "izvadi" iz takvkog ekstremnog stanja. A to je pogrešno razmišljanje, indukovano tim ekstremnim nivoom nekog osećanja. Postoje jednostavna i bliža rešenja koja nikako nisu ekstremna, nego čak suptilna, koja, ako ih iskoristimo, možemo da izađemo iz tog ekstremnog stanja. Za razumevanje, evo i jedne priče, u pitanju je čista metafora. Npr. nalazimo se u sred požara, osećamo se ekstremno uplašeno, i možemo pogrešno zamišljati ekstremno rešenje kako bi bilo dobro da se pojavi džinovski helikopter sa onim buretom sa vodom, i sruči tu vodu i ugasi vatru. Ili ćemo jednostavno otvoriti vrata i izaći iz te zapaljene prostorije. 

субота, 20. јул 2019.

Idealista

Ja sam idealista. Ja ne razumem, ne mogu da razumem, ne zelim da razumem, kako funkcionise realan svet.

среда, 17. јул 2019.

Mera vrednosti života

Život nema nikakvu vrednost. Ne zato što sam ja sad depresivan, ili želim da ubijem sebe ili drugog - uopšte se ne osećam tako, nego objektivno, život nema nikakvu vrednost. Ne u smislu da je njegova cena mala, nego da je nemerljiva. Bolje da iskažem to na način da ljudski zivot ima vrednost kao život jedne ptice. Na to me je asociralo vise stvari. Jedan pogled na golubarnik u danu kada je majka na stolu poslužila kuvano golubije meso. U tom golubarniku je bilo nekoliko poštarčića a nekoliko ih je i nedostajalo, posto ih je majka zaklala. Ovi ostali golubovi (ljudi) su nastavili svoj život dalje. Pogled na golubarnik nije oslikavao nedostatak 4 mlada golubčeta.

Čak i da je njihova majka (ili naša majka) to nekako osetila i bila tužna - da li je količina tuge\ljubavi\radosti merilo vrednosti????? Ne može biti, pošto su tuga\ljubav\radost emocije koje služe samo jednom - adaptaciji! Jačina i nedostatak istog ne može da bude merilo vrednosti nečijeg zivota. Mi u stvari simuliramo vrednost. Osećamo ljubav, osećamo radost, imamo prijatelje - i onda imamo neku vrednost. A mislim da se osećanja ne mogu uzeti kao merilo vrednost tj. nevrednosti nekog života. Sam osećaj u meni mi kaže da je moj život ekvivalentan životu jednog goluba - toliko je vredan\bezvredan, toliko je osetljiv, a toliko je vredan tj. bezvredan. Istovremeno i vredan i bezvredan. Ne u smislu da ima malu cenu, nego da nema meru vrednosti. I u golubu i u meni plamti ista mala - velik iskra života. Nema razlike.

Da bi se ocenila neka vrednost nečega mora da postoji neki merni sistem kojim bi se ta vrednost izmerila. A da bi postojao sistem mora da se zna šta se zapravo meri, tj. koja je to veličina koju merimo? To što ja osećam neku svest u sebi, što se pokrećem, što osećam ljubav prema sinu, danu, što ću sutra valjda ustati živ i raditi, što će biti lep dan, što sam imao lepe dane, što sam imao ovakve i onakve dane, događaje, ljude, osećanja, sebe, zemlje, okruženja, rađanja, smrti, paklove, ratove, rajeve, knjige, dobrotu, zlo, lukavstvo - to apsolutno ne može da bude nikako povezano sa merilom bez-vrednosti jednog života. Tj. ne jednog zivota, nego Života kao univerzalnog svojstva živih i ostalih bića.

Digresija o životu i svesti


Život imamo dok smo svesni. Kad nismo svesni, nemamo život. Tako da život možemo da drugačije definišemo kao period svesnosti između trenutka rodjenja i trenutka smrti. Kada nismo svesni ne živimo život. Ali život nismo samo mi, ali nas život smo mi + ostalo. Život postoji i bez nas, ali ga mi necemo biti svesni, tako da to što je život van nas, to nije naš život - pošto ga nismo svesni. Dakle, svest o životu je život. Ovo sve ne daje odgovor na pitanje vrednosti tj. merljivosti vrednosti jednog života. A bez merljivosto nema vrednosti, opet, ne da ona ne postoji (mislim vrednost) nego ne možemo da je izmerimo. Ako nema merne jedinice, mozda to znaci da je vrednost života pogrešna i nepostojeca kategorije? Ali šta onda moze da bude postojeća kategorija? Pada mi na pamet - ispunjenost zivota - to je verovatno stanje gde je količina, intenzitet i različitost emocija u stvari mera ispunjenosti života - sto više to bolje. Ali to opet nije vrednost. To je samo ispunjenost. Zar je ispunjenost samo??

I kao što su 4 mlada goluba nestala i objektivni svet nije trepnuo, tako neće trepnuti ni kada ja nestanem. Nekima će biti zao - ali opet, tuga-ljubav ne može biti mera vrednosti mene-života, tako da iako će biti tuge i ljubavi (mozda se neko bude i radovao?) čak i da ceo svet plače ili se raduje, to ne moze biti potvrda (ali ni negacija!) vrednosti moga života. Ako nešto ne može biti ni potvrda ni negacija nečega, to znači da: ili to nije prava merna jedinica, ili da to što pokušavamo da “izmerimo” nije merljivo. Dakle, hoću da kažem, da pošto ne postoji mera vrednosti života, da onda ni vrednost života ne postoji.

Čak i kada bismo živeli milion godina, i živeli toliko dugo koliko postoji svemir, šta bi i u tom slučaju bila mera vrednosti? Da, imali bismo mnogo doživljaja, bili bismo multivečni, ali opet ne bi znali da li nam je zivot bio vredan. On bi bio vredan, ali mi ne bismo to znali, posto ne bi znali šta da merimo. Taj život bi bio sigurno bogat život - bogat svime, vremenom, aktivnostima, emocijama, doživljajima, delima i ko zna šta sve ne - ali opet, kako da znamo da li je (bio?) vredan življenja? Kako da znamo da li je život vredan življenja ako nemamo meru vrednosti nekog života, tj. ako ne znamo šta uopšte predstavlja vrednost života, a znamo da je jedini život koji je vredan življenja upravo on - vredan život, tj. život koji je vredilo živeti. Vijam svoj rep kao pas, vrtim se u krug, pokušavam da majeutičkim pristupom nešto uhvatim, ali samo vijam svoj rep. No intuitivno osećam da nisam uspeo da nadjem pa to za mene lično i znači da vrednost života nije merljiva, tj. da se život ne moze okarakterisati osobinama vredan - bezvredan. Što je u neku ruku i oslobađajuće - možemo da prestanemo da opterećujemo sebe tim pitanjem.

Nema suštinske razlike izmedju golubova u golubarniku i ljudskih života.

Obrada teme uz pretpostavku da Bog postoji


Čak i kada bi Bog postojao, i bilo sve tačno što piše u raznim verskim knjigama - da li ta “činjenica” menja nešto u proceni (oceni) vrednosti? Koje “feature” bismo tada imali tj. otkrili u sebi (ili van sebe?) kada bi Bog postojao? Nekakvu beskonačnost, raj, beskonačan život, beskonačne moći, nekakvo beskonačno blaženstvo. Da li bi sve to - i sve ostalo što se pridodaje Bogu pa onda valjda i nama - moglo da utiče na definiciju vrednosti čovekovog života? Da li bi nam svi ti “feature-i” koje bismo tada recimo imali, učinili da život možemo da izmerimo sa stanovišta vrednosti, da mu damo osobinu vrednosti, tj. da u njemu pronađemo vrednost? Koji bi to bio feature čijim postojanjem i mogućnošću detekcije bismo mogli reći da je život vredan?


Pada mi na pamet da život ima vrednost (možda, ovo je samo razmišljanje) dok ne postaneš svestan svega ovoga o čemu ja pišem i svih ovih pitanja i tlapnji - dakle ima vrednost dok si dete. Ajd da to izanaliziram, zašto se kao dete nisam mučio ovim pitanjima? Nisam bio svestan - samo sam upijao. Svaki dan je bio nov, svaki dan je bio uzbudljiv, zanimljiv, radostan, svaki dan je bio u boji. Ovo je paradoks - život ima vrednost sve dok se ne upitamo to pitanje, a kad se upitamo to pitanje, život postaje “nemerljiv” sa stanovišta vrednosti!! Kao Hajzenbergov princip neodređenosti - što se više pitamo o vrednosti, to nam vrednost više izmiče; prestanemo li da se pitamo, život će biti vredan življenja, ali mi nećemo biti svesni te vrednosti.