Zima detinjstva

Da li je moguce da je zivot u stvari potraga za izgubljenim, nevinim, bezbrinim, dozivljajima iz detinjstva? Naravno da se zivot moze provesti i na drugaciji nacin, ali da li su ti ostali nacini "zadovoljavajuci"?
Setao sam danas ulicom. Napolju je bio sneg. Prosao sam pored komsijine cuprije sa koje sam se kao decak spustao sankama, pre 30tak godina. Kakav sam flashback imao! Kao da sam sebe video kako se spustam. Video sam gustinu snega, sanke, neociscen put - tada jos nije tom ulicom prolazilo toliko automobila. Zamalo su mi krenule suze. Morao sam dosta da se kontrolisem da bih prebacio misli na neku drugu temu. Naravno, znam razne tehnike, i razna objasnjenja kako da se izborim sa "down" osecanjima, i mogu skoro uvek da ih proimenim - morao sam da naucim to, ali…Sta nije u redu sa tom slikom detinjstva? Razumljivo je da zalim za njom, ali ne smem sebi da dozvolim da razmisljam o njoj, posto me nemogucnost povratka i izvesnost protoka vremena i promena, dovodi do tuge i depresije.
Naravno, kao neki racionalni odgovor bi bio - ok, pronadji sta je u toj slici bitno za tebe, koja je sustina te slike i probaj da je rekonstruises u realnom, tekucem vremenu. Ali imam dosta pesimisticna ocekivanja o mogucnosti ostvarenja toga…Glavna stvar koja mi to ometa je racio. On previse kalkulise. Ne dozvoljava stanje "nekalkulisanosti". Kao kod Ekart Tole-a, mozak je od sluge (alata) postao gospodar. Sa 10 godina sam imao manje mozga i lakse sam mogao da upadnem u flow. Lakse sam mogao da ga ne cujem. Lakse sam mogao da se prepustim situaciji. Nisam imao briga. Mama i tata su radili i bili zadovoljni, dolazili su kuci, to je bilo 80ih, i drzava je bila manje vise normalna. Oni su bili bezbrizniji nego ja sad(ili ja to sebi tako opisujem, ko zna, mozda i njima nije bilo lako?). A moje zelje su bile samo da se igram! Da pravim iglo, da se sankam, da gledam vatru kako gori u Kreki Veso, idem u skolu, gledam kako pada sneg, prolecuci preko snopa svetlosti ulicne svetiljke. Nisam razmisljao o smislu toga, ucinkovitosti toga, potrebi toga. Nisam sumnjao, nisam preispitivao, nisam vrednovao, nisam imao sud... Takodje me niko nije ni gnjavio oko toga. Mogao sam da budem bezbrizan. Mogao sam da se prepustim (cak ne ni na silu, da ja sad nesto sebi kazem, vidi kako lep sneg, nego je to bilo prirodno, da ne kazem, instinktivno, stanje!!!).
Sad na netu pronalazim neku super cool teoriju - mindfulness. Da li je to to? Jel se to mozda prevodi sa svesnost? (zar nije to conciousness?). Koja je to teorija\praksa koja dovodi do tog stanja?
Jedino sto mi pada na pamet je (sic!) ono sto znam :-) Da je pravi uspeh hriscanina da bude dete -  da dozivljava svet kako dete, posto je to cist dozivljaj. Blago niscima duhom, njihvo je carstvo nebesko. To niscima duhom moze da se tumaci - cistog srca, dobri, kao deca(valjda?). Dakle, to osecanje, bezvremenosti, radoznalosti, otvorenosti, mira, ljubavi(da, ljubav od roditelja, baba i deda, cak imam utisak i da je i drzava na neki svoj cudan nacin tada pokazivala neku vrstu zainteresovanosti - stalo joj je do mene, dok danasnju drzavu ne zanimam ni u kom aspektu, imam utisak da bi samo htela da me se otrese).
Blazenstvo detinjstva. Blazanstvo…i opet pitanje - da li je moguce blazenstvo bez detinjstva? Za vernike mozda. A za mene? Racionalni pristup opisan gore!!! Damn! Necu...

Asocijacije - Stapar

Jaša Božin, Vrbana, Ćoroš, zadnja kapija prema Vrbani, kako se zvao pas (Bobi?) koji je stajao na vratima i kao dete nisam smeo da prodjem pored njega, iako je imao taman lanac da ne može da me dohvati. Taj pas je bio jako privržen Jaši i baba Mari. Kada je baba Mara umrla 1985. on je sa Jašom išao na groblje, a posle, kada je Jaša umro u 90. godini, išao je sam na groblje. Ode od kuće, nadje grob, bude malo tamo i vrati se. Posle, kada su prodavali kuću, su morali da ga ubiju, pošto je na sve režao...
Helikopter koji se pustao rukama, i onda se ono gore odlepi od držalja, i taj leteći deo završi na krovu. Grožđe. Prednja leva soba, na kraju gonka puna sa okrunjenim kukuruzom na podu. Poljski WC. Štala u kojoj je bio konj - Riđa. Mašina za sejanje žita. Fijaker. Američki ključ za drvenu vrata. Drvena kapija. Klupa ispred kuće. Ispred klupe kanal u koji sam upao nekoliko puta, i kvasio se, dok su baba i deda dizali kukuruze na tavan. Onda ja odem kod babe. Nije me bio strah da će me baba grditi. Bila je dobrodušna žena. Anica Depalov, rođena Božin, od oca Jakova (Jaše) Božinog i Mare Božin (rođene Radin). Letnja kuhinja sa zidanim šporetom, baba Mara u crnom, sa naočarima, zemljani pod, pravi mi topljeni sir u šerpici i kaže kako je to najpoznatije švajcarsko jelo. Meni je bilo obično, ništa specijalno. Gonak. Česma ispred kuće. U kući nije bilo vode, nego su svu vodu morali da vade iz bunara. Sude je baba Mara prala u vangli, a pošto nije koristila hemiju, tu vodu su posle davali svinjama kao pomije. Kupatilo nisu imali, kupali su se u koritu. Leti u letnjoj kujni, zimi u kuhinji - rašire pokrovac, stave korito, naspu vode. Moj otac, Vitomir Depalov, kaže, da je tamo proveo dobar deo svog detinjstva i da je prao noge u "tanuru". Tanur za pranje nogu - drveni lavor. Kaže da je bio dobar zato što se u njemu ne ohladi voda. Kaže da je izgledao kao u drvetu izdubljena rupa.
Zima - Đurđic, svečari. Po mraku, posle zabavišta, idem kod njih na svečare. Sneg. Ulično osvetljenje. Ogrizine. Paorska peć. Otvaram ložište i gledam kako gori vatra unutra. Iz njega izbija jara. Ložilo se iz kuhinje. Vrata crna. Sa druge strane, u dnevnoj sobi, klupa oko paorske peći. Paorska peć je u uglu sobe, i sa dve strane ima klupu. Klupa sa druge strane dodiruje prozor i može da se sedi i gleda napolje. Zidni sat. Radio. Mašina za šivenje. Gramofon. Ikona. Baba Marin i deda Jašin krevet - 2 komada koji se dodiruju čelima. Čiviluk. Slike Sofije, Miladina, teče (Dejana Volića - Deje, muža rođene sestre moje bake, Mile) kad je bio mornar.
Deda Jaša dolazi kod nas konjem - Riđa vuče konjsku prikolicu. Vozio je bicikl skoro do svoje 90.te godine.
Brijao se Jaša na malo ogledalo koje bilo nasađeno na kutiju u kojoj je stojao pribor za brijanje.

How does it sound?

"more attracted to experiences than possessions,.." - found this on Quora. 

How to learn goodness?

After looking Godfather 3 movie, I've asked myself - how someone can learn goodness. How to learn (improve) Your goodness? There are millions on articles, publications, books on the theme - How to be something(successful, rich, famous, etc), but when I've tried googling, I could not found any satisfactory answer to this subject.
There are many answers which are related to God, spiritual world, etc. but I could not found any good source which is connected with the "normal" humans, such as these, existing, "improvement" books are connected. I can not believe that goodness is something which necessarily needs to be connected with  something very abstract.
I also do not trust into goodness as a gesture which should help my self-esteem. Yes, good gestures are improving mood. But I do not think about that - because that goodness, even it has some benefits for the person who receives that goodness, can be (but maybe not?) driven by selfish act of wanting to feel good.
I also do not speak about that someone is thinking that he is good, but never express that goodness. This also can be said about love - is love without expression love or not?
I do not think about goodness from social perspective.
I do not think about goodness as a rational decision - even it can be - and which can benefit the world.
I want that these goodness is from person, to be natural, physical, that can be felt, but not in artificial way.
Is goodness emotion?
When I could be able to choose one important thing for me in life, that certainly could be that I become emanation of goodness - whatever it would look like. I am imaging this "feature" recognized and manifested as some physical feature - eye color, or height - something that can be seen, and something which can be felt, and something which can help (transform) other people just from the energy this goodness ("feature"?) is radiating.
I would like that this subject is not so heavily mystified.

Maybe, but just maybe, this "feature" of goodness is something which is still in its initial, baby phase, so we (I?) will need to do what can be done in that phase, as much "physical" or artificial, it could looked like, and by practicing all before mentioned ways of artificial - or better say - partial, goodness expression, I can become Master of Goodness?

Why I would like to be that - since for me, it is only valid life goal - since only goodness as a state of person, and goodness as an expression towards other or world - is good. Good to feel, and good to get. It does not require any prize for its expression, since its existence is prize itself.

5 minute exercise for immediate blue mood (depression) relief

This is one simple exercise which helped me improving my mood almost instantly.

Just stop thinking.

In order to succeed in that - just start looking at something, for example, through window, and start looking at the tree. But just look at it, do not allow Your brain to start making words about tree, leafs, etc. Once when it starts, move Your attention to some other object - grass, and just look at it. Do not think about grass, leave You brain empty. Continue this process as much as You want. Just do not think. Do not look at anything which has words written on it, since Your brain will "automatically" start to read them. As much the observation object is abstract, that is better.

This is not a cure for blue mood (depression), which can have different causes, and which can need some deeper therapy, but this exercise is here just to help You overcome sudden decline of Your mood, to help you temporarily.

Please comment about You experiences.

Inherited personality

"We know from twin and family studies that our personality is to a large degree – probably around 40 per cent – inherited."

More on https://digest.bps.org.uk/2016/12/07/many-of-the-same-genes-that-influence-our-personality-also-affect-our-mental-health/

Pol Sezan i LinkedIn

Gledanje slika Pola Sezana mi mnogo više prija nego gledanje LinkedIn-a! Upitao sam se zašto to? Ne znam koji je, i da li postoji, univerzalan odgovor, ali mislim da mi se više dopadaju slike Pola Sezana, zato što one oslikavaju jedan autentični doživljaj još autentičnije prirode, dok LinkedIn predstavlja poruke hodajućih mrtvaca koji prenose socijalno prihvatljive i poruke za koje im je neko platio da prenesu, ili poruke koje pokušavaju mrtvome da daju život. Znači LinkedIn je groblje u odnosu na Pola Sezana...I ja imam nalog na LinkedIn-u.