четвртак, 24. март 2011.
среда, 19. јануар 2011.
понедељак, 10. јануар 2011.
Deca i odrasli
Prethodnih dana sam imao priliku da se družim sa decom, i to je bio odličan doživljaj! Bilo je tu i odraslih, ali su mi oni...predvidljivi, stereotipni, smireni, dosadni, iskvareni. Ima prilika i kad od odraslih mogu da čujem nešto drugačije, nešto njihovo, ali je to prilično retko. Od silnih maski i uloga koje ljudi igraju, stalno se predstavljajući ono što nisu(jesu, ali za javnost) – Šekspir je rekao: „All the world's a stage, and all the men and women merely players: they have their exits and their entrances; and one man in his time plays many parts.“ – ne mogu da kažu ništa svoje, ne znaš sa kim pričaš, da li sa njime, da li sa njegovim roditeljima, ženom, komšijom, televizijskim dnevnikom, novinama. Nisam ni ja bolji od njih.
Ne mogu a da ovde ne iskoristim jedan citat Frensisa Bekona:“Ljudi razmišljaju shodno svojim prirodnim naklonostima, govore adekvatno svojim znanjima i formiranim ubeđenjima, međutim postupaju u skladu sa svojim navikama.“ Zato je sa decom odlično. Oni su još uvek ono što jesu. I kod njih može da se spozna priroda, život, osobine u svojoj čistoti.
Da se vratim događajima sa decom:
1. Deda Mraz vs. Isus Hrist. Dečko od 8 godina je ljubio sve ikone koje mu je sestra od 5 godina davala da ljubi, bez pogovora, 3 komada, verovatno bi ih sve izljubio u kući, da su mu date. Pošto je, jel, datum oko Nove godine, ja sam tiho zapevao „Deda Mraze, Deda Mraze, ne skreći sa staze...“, a dečko je uzviknuo i poklopio me rukom po ustima:“Šta to pevaš, Deda Mraz ne postoji! Ne dam ti to da pevaš!“. Pošto su njegovi roditelji verni ljudi, ja nisam smatrao svojim pravom da mu objašnjavam neke stvari. On je dete svojih roditelja. Ali me ja ta tema zaintrigirala: rekao bih da postoji više dokaza da postoji Deda Mraz nego što postoji dokaza da je postojao Isus Hrist. U čemu se razlikuje vera u Deda Mraza od vere u Isusa Hrista?
2. Hit. Dečko koji jedva priča, znači jedno 3 - 4 godine, ulazi u sobu i ni pet ni šest, direkt sa vrata – „Ja sam Peđa.“ Ostavio mi je bez reči! Kakav jasan, spontan nastup, predstavljanje i upoznavanje. Oduševio me je. Da se upoznamo pa da pređemo na stvar J I on mi je začepljavao usta kada sam hteo da pevam – verovatno nije navikao da u njegovoj porodici ljudi pevaju. Dođe i meni da kad se budem sledeći put pojavio u nekom novom društvu da iskoristim njegov fazon.
3. Biblijska Scena Sa Pištoljem. Moja devojka je kupila sinu svoga brata neku slikovnicu iz koje mogu da se naprave figure koje se postave na scenu napravljenu od korica slikovnice i koja predstavlja scenu Božića. U tu scenu smo dodali Gormite – figurice nekih „bića“ – Helios, Kaktus, Troglavi i ekipa. Jedna od tih figurica, koja liči na osu, je imala surlu kao u slona. Kada sam uperio pištolj u nju i uzviknuo:“Surlu u vis!!!“ dečko od 3 i po godine je ispravio surlu i digao je u vis!! Predaje se! Svi smo se smejali. Tako je pištolj ušao u biblijski scenu.
I da na kraju citiram šta me je zapravo navelo da napišem ovaj tekst:
„Postati dete, po Hristovim rečima, znači postati sposoban za radovanje za koje odrasli nisu više sposobni, ulaziti u opštenje sa stvarima, sa prirodom, sa drugim ljudima, bez sumnje, straha.“ – Aleksandar Šmeman
+ još ovo od Karla Gustava Junga:
„Suprotno Hristovim rečima, vernici pokušavaju da ostanu deca, umesto da postanu deca.“
петак, 31. децембар 2010.
Himna ljubavi
a ljubavi nemam,
onda sam kao zvono koje ječi, ili kimval koji zveči.
I ako imam dar proroštva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru da i gore premeštam,
a ljubavi nemam,
ništa sam.
I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tjelo svoje da se sažeže,
a ljubavi nemam,
ništa mi ne koristi.
Ljubav dugo trpi, blagotvorna je, ljubav ne zavidi, ljubav se ne gordi, ne nadima se, ne čini što ne pristoji, ne traži svoje, ne razdražuje se, ne misli o zlu, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.
Ljubav nikad ne prestaje,
dok će proroštva, jezici će zamuknuti, znanje će presušiti.
Jer djelimično znamo, i djelimično prorokujemo; a kada dođe savršeno, onda će prestati je djelimično.
Kad bijah dijete. kao dijete govorah, kao dijete mišljah, kao dijete razmišljah;
a kad sam porastao čovjek, odbacio sam što je djetinjsko. Jer sad vidimo kao u ogledalu, u zagonetki, a onda ćemo licem u lice; sad znam djelimično, a onda ću poznati kao što bih poznat. A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali od njih najveća je ljubav."
уторак, 28. децембар 2010.
Prijatelj sveta
"...železnice. Jure, grme, pustoše i žure se, navodno, radi sreće čovečanstva! „Čovečansto postaje suviše bučno i industrijalizovano, malo je duhovnog mira“, žali se jedan mislilac koji se skloni od sveta. „Neka, ali lupa kola, koja gladnom čovečanstvu donosi hleb, možda je bolja od duhovnog mira“, odvraća mu pobednički drugi mislilac, koji putuje na sve strane, i napušta ga u taštini. Ja, gnusni Lebedev, ne verujem u kola koja dovoze hleb čovečanstu! Jer kola što dovoze hleb čovečanstvu, bez moralne osnove u postupku, sasvim hladnokrvno mogu da isključe znatan deo čovečanstva iz uživanja svega što ona dovoze, što se već i dešavalo...Prijatelj čovečanstva s labavom moralnom podlogom jeste ljudožder čovečanstva, a da i ne govorimo o njegovoj taštini, jer ako uvredite taštinu nekog od tih bezbrojnih prijatelja čovečanstva, on će zapaliti svet sa četiri strane iz sitne osvete..."
недеља, 19. децембар 2010.
Slika i svet - Karl Gustav Jung
"Ako, dakle, ne stvorimo sliku sveta kao celine, onda mi ni sebe ne vidimo, koji smo ipak verna slika i prilika upravo ovog sveta. A samo u ogledalu naše slike sveta možemo sebe potpuno videti. Samo u slici, koju mi stvaramo mi se pojavljujemo. Samo u našem stvaralačkom delu, stupamo potpuno na videlo, i postajemo shvatljivi sebi kao celina. Nikad mi svetu ne postavljamo neo drugo lice do naše vlastito, i upravo to moramo zato i da činimo, da bismo sebe našli."
понедељак, 29. новембар 2010.
Malo o pravdi
Tu prvenstveno mislim na ono magijsko mišljenje da, ako neko čini male ili velike loše stvari, da će se njemu kad - tad to vratiti! I onda i ako mu se desi nešto, magijsko-verujući ljudi pripisuju to poravnavanju računa. Pa i nije baš tako. To bismo mi samo želeli da bude, i možda bi i bilo dobro da je tako, ali nije. Za ateiste i ateiste je možda nepravednost života još i prihvatljiva, ali ono što je meni bilo čudno je to da je i Hrist rekao da on nije došao da bi na svetu sproveo "zemaljsku pravdu", nego se poravnavanje računa može očekivati tek tamo, valjda gore, tako da, po hrišćanskoj priči, mi se, ako verujemo u Boga, pripremamo u stvari sve vreme za taj sud.
Zato, ako neko doživi neku nepravdu, grubost, nesrećni slučaj, ne treba da očekuje da će naći zadovoljenje svoje nevolje tokom ovog života, niti će druga osoba, ako je načinila neko zlo, nužno zbog tog zla i ispaštati. Zato ne vredi ni mrzeti drugog, niti očekivati da se tom čoveku nešto loše desi, pošto, za života, ne može na osnovu te mržnje ništa da mu se desi. Nema od koga. Ako se i veruje da će Bog nekog "pokarati" tokom života, neće! Pošto Bog, po defaultu, nije Bog mržnje, nego Bog ljubavi. On nikome neće nauditi. A ako se ne veruje u Boga, onda se tek ne može očekivati "naplata računa" tokom zemaljskog života, pošto to nema ko da sprovede. I na kraju, ako čovek nastavi da mrzi osobu koja mu je učinila nesreću, sebi još dodatno šteti, pošto nosi u sebi ti neprijatno osećanje, koje ga izjeda, truje mu život, misli, dela, odnose prema drugim ljudima.
I na kraju, zaključak: ako vas, ili mene neko uvredi, načini neko zlo, najviša stvar koju čovek može da uradi (za sebe) je da oprosti, i ide dalje u životu.
Ovo se pogotovo treba odnositi na oprost roditeljima!!! Pošto se često ljudi vade na činjenicu, Frojdovsku, da to što je neko takav kakav je, da je on svoje osnovne stavove u životu usvojio do treće godine svog života, tj. roditelji su ga manje više svojim (ne)postupanjem, napravili.
Sve ovo što sam rekao treba povezati sa idejom o slobodnom čoveku, čiji sam opis prepisao od Nikolaja Berđajeva, a dat je u jednom od prethodnih postova.
Ovde sam pisao o tome kako je biti objekat nad kome se vrši nepravda. O tome da mi sami, koji trpimo nepravdu, smo takođe skloni da nepravdu nanosimo drugom čoveku, ali da to ne vidimo tako. To znači da treba da obratimo pažnju i da drugima ne činimo nepravdu, grubosti itd. Mnogo je lako krenuti pljuvati po drugome, a mnogo je teško uvideti svoje greške. Ovo je sad već druga tema.
Kad sam već krenuo da pišem, možda da izvedem neke zaključke:
1. biti pozitivno slobodan
2. oprostiti
3. ne činiti zlo drugim ljudima
4. konstatno preispitivati i popravljati, jačati sebe
5. nevolju shvatiti kao priliku da se iz nje nešto nauči - korak ka "smislu"
6. volja za smisao! - nikako ne odustajati od potrage