Tokom gledanja filma Isceljenje, u glavi mi se pojavila jedna misao. Ne mogu da govorim za ostale vere, pa ću da kažem samo za pravoslavlje - "U pravoslavlju nema mesta očajanju!!!!" To je toliko jaka misao, odsustvo očajanja, da mi čitav psihofizički sistem odreaguje na tu misao - sa osmehom na licu, i prijatnim osećajem u stomaku - kao da osetim neku vrstu sreće.
понедељак, 9. април 2018.
четвртак, 8. март 2018.
Konačno nešto o definiciji modela
Ovo sam uzeo sa sajta Stivena Hokinga:"One can not ask whether the model represents reality, only whether it works. A model is a good model if first it interprets a wide range of observations, in terms of a simple and elegant model. And second, if the model makes definite predictions that can be tested and possibly falsified by observation."
среда, 20. децембар 2017.
Gde je logout iz aplikacije?????
Danas sam poludeo na novi telefon koji sam dobio - poslovni, pošto je starom istekao ugovor. Pametni, android based telefon!!!! Ono što me je najviše iznerviralo je to što ne postoji logout dugme!!! Skoro ni jedna aplikacija ga nema!! Sad najobičnija glupa stvar koja treba kratkoročno da odradi neki posao smatra da treba da bude servis koji će da trči u pozadini!!! Naći logout na Messindžeru - ne može, naći na Skajpu - ne može. Odvratno....Po meni je to odvratan potez tvoraca aplikacija, rekao bih da je to silovanje - aplikativno silovanje, gde ne možeš da kažeš - sad je dosta. Muka mi je od toga. Onda moram da idem i da ubijam aplikaciju, ali i to nisam baš siguran da je odradilo posao, pošto, za razliku od starog android telefona koji sam imao, ne postoji lista aplikacija koje trenutno trče. Onda se skine neka Task Manager aplikacija, koja to kao prikaže, koja takođe nema logout dugme!!! Dođe mi da ga zavitlim kroz prozor.
понедељак, 18. децембар 2017.
Moć nemoćnog
Moć. Mogućnost da se nešto uradi.
Recimo, neko nema moć, na neki način je dobije, i onda reši da je upotrebi za nešto.
Po meni je već sam čin upotrebe moći, u kojegod svrhe ta moć bila upotrebljena, već zloupotreba moći. Da moć ne bi bila zloupotrebljena, ona mora biti tako korištana da ne propagira izvor te moći i\ili ideje koje taj izvor podržava. Evo jednog primera koji mi pada na pamet.
Crkva je u komunizmu, po meni, bila "čistija" nego što je danas, u duhovnom smislu.
Danas je crkvi vraćena zemlja, zgrade itd, i sad se crkva obnavlja. U jednom momentu neće imati šta da obnavlja, pa će rešiti da propagira svoje ideje. Onda će se crkva upitati, sad kad imamo moć da nešto uradimo, šta bi to moglo da bude? Pa će recimo da odabere ili formira političku partiju koju će moći da finansira i da ta partija zastupa njene interese. I eto zloupotrebe moći. Čim krenu da se zastupaju partikularni interesi jedne ideje. Zato je jedino čista moć - moć nemoćnog - kao crkva u komunizmu - moć, koja je po meni, dozvoljena da se upotrebljava.
Tako da bih rekao, ali više po osećaju nego što sam duboko promislio o tome - da je sam čin upotrebe moći, već zloupotreba moći.
Recimo, neko nema moć, na neki način je dobije, i onda reši da je upotrebi za nešto.
Po meni je već sam čin upotrebe moći, u kojegod svrhe ta moć bila upotrebljena, već zloupotreba moći. Da moć ne bi bila zloupotrebljena, ona mora biti tako korištana da ne propagira izvor te moći i\ili ideje koje taj izvor podržava. Evo jednog primera koji mi pada na pamet.
Crkva je u komunizmu, po meni, bila "čistija" nego što je danas, u duhovnom smislu.
Danas je crkvi vraćena zemlja, zgrade itd, i sad se crkva obnavlja. U jednom momentu neće imati šta da obnavlja, pa će rešiti da propagira svoje ideje. Onda će se crkva upitati, sad kad imamo moć da nešto uradimo, šta bi to moglo da bude? Pa će recimo da odabere ili formira političku partiju koju će moći da finansira i da ta partija zastupa njene interese. I eto zloupotrebe moći. Čim krenu da se zastupaju partikularni interesi jedne ideje. Zato je jedino čista moć - moć nemoćnog - kao crkva u komunizmu - moć, koja je po meni, dozvoljena da se upotrebljava.
Tako da bih rekao, ali više po osećaju nego što sam duboko promislio o tome - da je sam čin upotrebe moći, već zloupotreba moći.
петак, 17. новембар 2017.
Moje misljenje, generalizacija i mudrost
Shvatio sam da sam postao protivnik generalizacija. A to bi znacilo da sam postao protivnik i mudrosti, posto "mudri" saveti su recimo neka destilovana "istina" koju smo mi spoznali u svome zivotu. Pa posto se te dve stvari potiru - generalizacija i mudrost - dosao do zakljucka da je bolje cutati i ne davati nikakve savete, sem kad sam eksplicitno pitan za misljenje. Znam da ce to biti tesko, ali eto...
Zasto sam postao protivnik generalizacije? Zato sto sam shvatio da je svaka situacija posebna i da je svaki covek poseban, i da davanje generalnih saveta nece imati koristi ili ce imati cak i stete, a moze i da ima neku korist, ali je to korist pre slucajna, nego sistemska. Na to razmisljanje me je navelo moje iskustvo sa zlaticama u krompiru. Naime, imao sam zlatice u krompiru. A posto nisam nikakav poljoprivrednik, moje generalizovano znanje se zasnivalo na tome da je potrebno da se koristi neki opsti insekticid, i da je dovoljno kupiti insekticid da bi se pobile zlatice. Ali to nije bilo tacno, posto za zlatice postoji specijalni insekticid bas za njih. Tako da bih opstim insetkicidom samo jos dodatno zatrovao krompir, a ne bih se resio zlatica. Dakle, nema generalnih resenja!!!
Druga stvar je da je nase znanje, tj. nas model realnosti uvek manje i manje slozeno, nego sto je slozena realnost. To opet znaci da mi u svakom momentu imamo nepotpun model realnosti. I davanje suda o realnosti, na osnovu modela, je uvek manje vise osudjeno na propast, posto mi opet uvodimo odredjenu generalizaciju u nas odgovor, koliko god se trudili da on bude specifican, ali ne moze, posto je realnost ipak slozenija (specificnija) u odnosu na nas interni model (koji drzimo u glavi) i na osnovu koga jedino mozemo da donosimo zakljucke. Ovo naravno moze da dovede u tesku neodlucnost, ali takodje moze i da dovede i do manje pogresnih sudova, koraka ili odluka. Pogotovo je danas u rekao bih prilicno slozeno vreme tesko imati stvarni model realnosti ili oblasti realnosti, posto je realnost podlozna mnogim uticajima, brzim promenama itd. Naravno, inzenjerski pristup bi bio da se donese dovoljno dobro resenje, na osnovu informacija koje imamo, ali ja samo zelim da kazem da covek treba da bude rezervisan kod primenjivanja opstih principa na pojedinacne slucajeve. Mislim da je bolje cutati i drzati svoje misljenje za sebe. Manje je stete od toga, nego sto bi bilo koristi da se to misljenje iznese sa 100% vere u njega. Tako da ja, iako mi to nekad zvuci debilno, uz sve sto kazem, imam ako ne zivi, a ono interni samogovor, da je to samo moje misljenje, zasnovano na ogranicenom setu informacija i da ono moze jedino da bude to - moje misljenje.
Ja razumem da je za neke uloge potrebno donositi odluke sa ogranicenim setom informacija, i da je preveliko oklevanje, u ocekivanju skupljanja dodatnih informacija, losije nego da se izvede akcija(odluka) kakva god da je, i ne zelim ovim da potenciram neodlucnost. Samo zelim sebi da kazem da se smirim sa generalizacijama i prividom mudrosti.
Zasto sam postao protivnik generalizacije? Zato sto sam shvatio da je svaka situacija posebna i da je svaki covek poseban, i da davanje generalnih saveta nece imati koristi ili ce imati cak i stete, a moze i da ima neku korist, ali je to korist pre slucajna, nego sistemska. Na to razmisljanje me je navelo moje iskustvo sa zlaticama u krompiru. Naime, imao sam zlatice u krompiru. A posto nisam nikakav poljoprivrednik, moje generalizovano znanje se zasnivalo na tome da je potrebno da se koristi neki opsti insekticid, i da je dovoljno kupiti insekticid da bi se pobile zlatice. Ali to nije bilo tacno, posto za zlatice postoji specijalni insekticid bas za njih. Tako da bih opstim insetkicidom samo jos dodatno zatrovao krompir, a ne bih se resio zlatica. Dakle, nema generalnih resenja!!!
Druga stvar je da je nase znanje, tj. nas model realnosti uvek manje i manje slozeno, nego sto je slozena realnost. To opet znaci da mi u svakom momentu imamo nepotpun model realnosti. I davanje suda o realnosti, na osnovu modela, je uvek manje vise osudjeno na propast, posto mi opet uvodimo odredjenu generalizaciju u nas odgovor, koliko god se trudili da on bude specifican, ali ne moze, posto je realnost ipak slozenija (specificnija) u odnosu na nas interni model (koji drzimo u glavi) i na osnovu koga jedino mozemo da donosimo zakljucke. Ovo naravno moze da dovede u tesku neodlucnost, ali takodje moze i da dovede i do manje pogresnih sudova, koraka ili odluka. Pogotovo je danas u rekao bih prilicno slozeno vreme tesko imati stvarni model realnosti ili oblasti realnosti, posto je realnost podlozna mnogim uticajima, brzim promenama itd. Naravno, inzenjerski pristup bi bio da se donese dovoljno dobro resenje, na osnovu informacija koje imamo, ali ja samo zelim da kazem da covek treba da bude rezervisan kod primenjivanja opstih principa na pojedinacne slucajeve. Mislim da je bolje cutati i drzati svoje misljenje za sebe. Manje je stete od toga, nego sto bi bilo koristi da se to misljenje iznese sa 100% vere u njega. Tako da ja, iako mi to nekad zvuci debilno, uz sve sto kazem, imam ako ne zivi, a ono interni samogovor, da je to samo moje misljenje, zasnovano na ogranicenom setu informacija i da ono moze jedino da bude to - moje misljenje.
Ja razumem da je za neke uloge potrebno donositi odluke sa ogranicenim setom informacija, i da je preveliko oklevanje, u ocekivanju skupljanja dodatnih informacija, losije nego da se izvede akcija(odluka) kakva god da je, i ne zelim ovim da potenciram neodlucnost. Samo zelim sebi da kazem da se smirim sa generalizacijama i prividom mudrosti.
понедељак, 13. новембар 2017.
Svečari
Ne mogu baš tačno da objasnim zašto, i neki zdrav razum ne može da to objasni, ali su meni na naki način prilično bitni moji preci. I Stapar. Te stvari i priče koje sam čuo, detinjstvo koje sam tamo proživeo su prilično odredile mene kakav sam sada.
Tako da, iako se prezivam Depalov, ja u sebi imam po jednu polovinu Depalov i jednu polovinu Zarić.
Imam jednu četvrtinu Depalov, jednu četvrtinu Božin, jednu četvrtinu Zarić i jednu četvrtinu Aničin.
Moj deda po ocu, Radmilo Depalov, je polovina Depalov, a polovina Popić.
Maja baka po ocu, Anica Božin, je polovina Božin, a polovina Radin.
Moj deda po majci, Branko Zarić, je polovina Zarić, a polovina Lazić.
Moja baba po majci, Evica Aničin, je polovina Aničin, a polovina Sogić.
Tako da sam ja, iako Depalov po prezimenu, jedna osmina Depalov, jedna osmina Popić, jedna osmina Božin, jedna osmina Radin, jedna osmina Zarić, jedna osmina Lazić, jedna osmina Aničin, i jedna osmina Sogić.
Sutra su svečari, 14.11. i piše mi se opet o tome kako je to izgledalo kad je deda bio živ, kako su se slavili, kako je bio postavljen sto, kako se sedelo, o čemu se pričalo, i kako se pilo vino, ali ne mogu sad...
Tako da, iako se prezivam Depalov, ja u sebi imam po jednu polovinu Depalov i jednu polovinu Zarić.
Imam jednu četvrtinu Depalov, jednu četvrtinu Božin, jednu četvrtinu Zarić i jednu četvrtinu Aničin.
Moj deda po ocu, Radmilo Depalov, je polovina Depalov, a polovina Popić.
Maja baka po ocu, Anica Božin, je polovina Božin, a polovina Radin.
Moj deda po majci, Branko Zarić, je polovina Zarić, a polovina Lazić.
Moja baba po majci, Evica Aničin, je polovina Aničin, a polovina Sogić.
Tako da sam ja, iako Depalov po prezimenu, jedna osmina Depalov, jedna osmina Popić, jedna osmina Božin, jedna osmina Radin, jedna osmina Zarić, jedna osmina Lazić, jedna osmina Aničin, i jedna osmina Sogić.
Sutra su svečari, 14.11. i piše mi se opet o tome kako je to izgledalo kad je deda bio živ, kako su se slavili, kako je bio postavljen sto, kako se sedelo, o čemu se pričalo, i kako se pilo vino, ali ne mogu sad...
петак, 3. новембар 2017.
Odgovornost
Čovek je odgovoran na ono na šta može da utiče. Čovek nije odgovoran za stvari koje nisu u domenu njegove moći uticaja na to.
Пријавите се на:
Постови (Atom)