Gustav Mahler on tradition

“Tradition is not the worship of ashes, but the preservation of fire.”

Vision of life

"Have a vision of life that inspires you, then try every day to grow closer to the fulfillment of that vision."

Deepak Chopra

Račun za struju i posledice analize istog

Danas sam se malo udubio u račun za struju, i naišao na informaciju da mi plaćamo 7.5% akcizu na struju. To znači da mi na osnovu računa za struju, dajemo državi, ne EPSu, 7.5%. I to nije sve, nego se na akcizu plati još i PDV od 20%.

Očekivao sam da se akciza plaća na luksuz, a izgleda da je kod nas struja luksuz.

Ali ono što me suštinski muči je dublje pitanje - zašto bih ja plaćao tuđe dugove? Da li bih ja pristao, čisto da napravim analogiju, da plaćam kredit neke osoba koja ga je uzela, potrošila ga na gluposti, i onda meni, koji nemam nikakve veze sa tim kreditom, neko naloži da ja treba da otplaćujem taj kredit? Naravno da ne bih, sem ako bih naravno morao, pod prisilom, kao što sada radim.

Da se vratim na državu - ova država je pravila katastrofalno loše poteze. Ne računam ovde one iznuđene (mada se i o njima vredi raspravljati) nego o potezima tipa ratova u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni, Kosovu. NATO bombardovanje, odlučivanje za Jugoslaviju, komunizam... i još puno drugih. Nesprovođenje suštinskih promena koje bi na neki način ozdravile ovu državu, i sprovođenje onih stvari koji državi štete.

I sada svi mi plaćamo sve greške koje je ta država napravila i još uvek ih pravi, Ja nemam osećaj da sam ja doprineo bilo kojoj od tih loših stvari koje je država uradila ili nije uradila i onda ne shvatam zašto bih ja pokrivao njene promašaje?

Da li je to princip socijalne države???? Da li socijalna država znači da se plaćaju oni koji prave gluposti, ili ne rade prave stvari? Da li socijalna država znači da ja treba da pokrivam svojim radom, vremenom, trudom, energijom, voljom propale projekte i zamisli, planove, debilne izbore i odluke? Ne, meni to ne liči na socijalnu državu. Meni liči na to da država očekuje da neko podržava i finansira njenu glupost i nesposobnost.

Pokušavam da pravim analogiju sa porodicom, firmom, nekom širom ali emotivno bližom zajednicom nego što je država i pitam se koja bi to granica bila kada bih odustao od pokušaja pomaganja i spasavanja? I da li bih odustao kada bih video neki napredak, a da li bih odustao kada bih video da jedino što uspevam je neki minimun, i veliko iscrpljivanje, bez nade i zadovoljstva za sebe? I da li je uopšte adekvatno praviti analogiju države i porodice, pogotovo ako država pokazuje značajne elemete kriminalnog ponašanja, ili možda adekvatnije, da radi protiv svojih građana - podmetanje pod NATO bombe je odličan primer?

I na kraju pitanje - da li hoću da živim u takvoj državi, i kad prestaje ta ljubav, patriotizam, navika, šta li je to već što me drži ovde, da bih mogao da odem? Tačnije, koje je smisao živeti u propaloj državi?

How should You take care about critical infrastructure?

Currently, I am involved into taking over some software product. This software product consists of several integrated systems, where every system has its own owner. One system is built and maintained in USA, another in Italy, third in Ukraine, forth in India, etc. All these systems are gathered by fifth, international company, who is in charge of installing and running these systems for more clients. So they are having integration, deployment and operation role. Client only have its own customer support, marketing, finance and management roles.
So, development is done by 4 companies, integration, deployment and operations by 1 company, and usage of this software by one company.
This company which is heavily dependent of this software is not able to run, install, maintain this software by its own - it is 100% dependent of the service provider - its critical infrastructure = its life is in the hands of other, service provider company, which is quite scary for me, if I am the client. If I am service provided (middle company, middle man) I would be in very comfortable position, since I know that client knows that he is totally dependent on me, so I would be in position to take very big advantage on him.
Without "middle man" company, client even does not know how to start system, where are the servers, credentials etc. I presume that there are some legal rules which are not allowing "middle man" to strand client. So there are many issues regarding normal operations to be discussed. For example, how much "middle man" knows about Your business, what would "middle man" do if some of system in product fails etc.
What I am interested in thinking about is to think about not-normal, critical, and rare cases, where client's critical infrastructure is downed by some accident? And if client is in some problem with his "middle man", he even does not know how to run critical part of its system! So, as a minimum, critical part of client infrastructure should be in a responsibility of client - client needs to be able to run its critical resources without any other party. And this is especially true for really critical systems - power utilities, hospitals, nuclear plants, plains.. When I was writing this  I was thinking that there are more and more "critical infrastructure" things. For example, motor highway, big shopping mall, railroad networks, trains, etc. So, there are more and more these things, and there is increased demand for "middle man" service providers, who are going to maintain and observe these critical infrastructures. And also, there is also increased number of "weak" points where some of this critical infrastructures can be hit which can  cause terrible outcomes - number of "critical infrastructures" is increasing, and "critical infrastructure" becomes more and more complex. And since that is probably known to business people, there will be increased offer of "critical infrastructure" maintainers, observers and guardians. Some of them will not be serious enough, or will not be properly motivated, or not skilled enough, or the "critical infrastructure" system is so complex, that the existence of "critical infrastructure" guardians is not going to decrease the scope of the problem, but even to increase it.
So, what is the answer to this issue? Parallel "critical infrastructure system" which could be used when main system is down? How would business look at that parallel system? Since it is not used often, or maybe never, and it requires maintenance and observation, it will looks like additional cost without benefit!
What to do and how protect critical infrastructure? Very serious and with every day, more and more important question.

What I can be quite sure is that this problem and its occurrences and different malfunctions of critical infrastructures are going to increase in next years and decades, and that is for sure.   

Ko je mudar?

Da li je mudrost opšta ili individualna kategorija? Postoji li uopšte neko ko je mudar "in general" i ko je mudar u nekim pojedinim oblastima?

Hajde da prepostavim da se radi o mudrosti "in general". Kakva bi bila ta osoba za koju bi moglo da se kaže da je mudra? Kako se uopšte definiše mudrost? Prvo što mi pada na pamet je "mudar kao lisica". Ako se na taj način posmtatra mudrost, onda se pod njome podrazumeva neko ko ostvari svoj cilj, na neoubičajeni i neočekivani način, uz upotrebu onoga što je dato, negde na samoj granici morala, zakona i umetnosti. Slika, kako lisica odlazi nepovređena iz kokošarnika, zadovoljno noseći plen u zubima.

"Mudar kao car Solomon". Ne znam puno o caru Solomonu, nisam se nešto preterano zanima za njega, ali ono što znam je da je bio - car :-) Takođe znam da je donosio mudre odluke (kakve su to?) i donosio mudre (pravedne?) sudove.

Da li se mudrost meri količinom dobrobiti koja ona donosi mudrom čoveku, da li se meri količinom dobrobiti koju donosi svojoj okolini, ljudima, da li se meri zadovoljstvom mudrog čoveka, što je, jel, eto, mudar, ili iz mudrosti proizilazi neka popularnost tog čoveka? Ovo sa popularnošću mi se najmanje sviđa, pošto uključuje priznanje od ne baš mudrih ljudi. Ili je upravo to možda odgovor - mudar pomaže manje mudrima?

Da li je mudrost nešto što se tiče samo pojedinca ili je to nešto što prevazilazi čoveka? Da li je mudar čovek koji sedi između četiri zida i misli neku svoju mudrost, koliko god ona bila ispravna, mirna, srećna? Da li je monah, čak i onaj najpribližniji bogu mudar? Da li je mudar onaj koga slušaju i prate milioni ljudi(Mahatma Gandi?) Da li može umeren čovek, negde između monaha i mudrog vođe (nešto mi je neprijatno napisati reč - vođa, ali o tome ću u nekom drugom blogu), da bude mudar? Jel mudar onaj, što živi po kulturnim pravilima, civilizacijskim obrascima, ide na posao, kao radnik, kao šef, kao gazda, kao umetnik, kao freelancer? Jesam li ja mudar, iako priznajem okvire realnosti? Da li mudar čovek priznaje realnost ili je kreira?

Zašto je ovo pitanje uopšte i bitno? Meni je bitno pošto sam ja, dok sam još bio mali, hteo da budem mudar, a da ne znam šta to znači. I danas mi je to bitno, a i dalje ne znam šta to znači. Sve do sada ponuđene kategorije "mudrosti" koje sam video mi se ne dopadaju - uspešan poslodavac, uspešan biznismen, uspešan umetnik, uspešan vođa, uspešan radnik, uspešan filozof, uspešan pisac, uspešan pekar, uspešan govornik, uspešan monah. Da li je uspeh nužan radi postizanja mudrosti? Izmiče mi pokušaj definisanja šta uopšte mudrost znači i zašto je ona bitna i zašto je poželjna.

Najpribližnija osoba koju ja znam (video je, pročitao nešto) tom nekom nedefinisanom pojmu mudrosti je Vladeta Jerotić. Da probam njega da opišem, pa da vidim iz njegovog primera šta bi to mogla da bude mudrost? Skup ekstrema koji nisu ekstremi - sve, a da ne postoji dominantna kategorija. Npr. veoma obrazovan u svetovnim naukama, a veruje u Boga. Ima puno slušalaca i pratilaca, ali se ne gordi i nije egoističan. Ne govori nekome šta da radi, ali ga navodi da razmišlja o bitnim pitanjima, ukazuje mu na pitanja. Puno putovao i video, ali opet živi u Srbiji sa svojim narodom. Radi puno, ali i uživa. Voli ljude, a voli i sebe, Razmišlja o smrti, a može da se smeje.

Čak i da ove osobine ne predstavljaju komplet idela mudrosti, imati na neki način sve to je već puno, da na kažem za veliku većinu ljudi ne samo nedostižno, nego i neprepoznato.

Nedostaje mi jako više uzora mudrosti...

How can I learn from all people?

Currently, I am in Dundalk, Ireland. Business trip, where my job was to upgrade one Oracle 7 TB database from one hardware to another with minimum downtime. With some difficulties, and problems, I successfully solved, with the help from other team members, the project is successful.

Now I am setting in the office, monitoring old database on new hardware, and this question came to my mind.

I am surrounded by many new people, all of them from different technical (and historical) backgrounds. And I am sure that they have lots of interesting things to say, but I was always shy. How should I approach them, and ask them to share some of their knowledge with me? They know me only for couple of days, I did not even remember all their names! Also, I would be in position to try to understand their Irish accent.

So, I do not have an answer to the question, how to approach these people. Something to work on.  

Putovanje kao pokušaj samospoznaje

Juče sam krenuo da čitam knjigu Dr. Lazara Trivunovića "JA ili ja, ko sam ja?". Jedno od današnjih razmišljanja na tu temu je pitanje(opet pitanje, a ne odgovor), zašto se putovanje koristi kao sredstvo samospoznaje, i da li to mora nužno da bude putovanje ili to može da bude neki drugi vid aktivnosti?

Putovanje je verovatno "najstandarniji" metod. Ali, šta se to desi na putovanju, a što nemamo u običnom životu, tj. na putu od kuće do škole, posla, što dovodi do samospoznaje?

Nekoliko stvari mi je palo na pamet:

1. Na putu kojim nismo išli nam se dešavaju razne situacije na koje nismo navikli. Te situacije zahtevaju od nas da naučimo da ih obradimo.
2. Dešavaju se problemi koje ne znamo unapred kako da rešimo, tako da moramo da pronađemo način kako da to uradimo. To zahteva od nas brzo učenje, snalaženje, a samim tim i rast.
3. Verovatno dođe do toga da moramo neke stvari da istrpimo.
4. Jedan od faktora koji mi se čini da ima najveću težinu je "drobljenje" ega. Pod time podrazumevam da pristup i boravak u različitim situacijama tera ego da odstupi od svoje (moje?) zapadno-mehanicističke-goal oriented-JA orijentacije (i prirode) i da shvati da postoje različiti mogući pogledi na svet. Prisustvo u drugoj kulturi i civilizaciji pomaže slabljenju egocentričnog ega...

Da li je moguće naći zamenu putovanju kao sredstvu samospoznaje? To su sigurno situacije gde čovek mora da zastane, zapita se nad svojim životom, i promeni neko uverenje. To verovatno moraju da budu pozitivne i negativne stresne(traumatične?) situacije, gde čovek uviđa da njegov stari interni poredak više ne radi posao i da je potrebno preispitivanje(preumljenje?).

Ne verujem da je moguća samospoznaja čisto kontemplativnim metodama. Mislim da je situacija u kojoj se nešto dešava nužan uslov.

Naravno, ako nije dovoljno jasno, ovde pod putovanjem podrazumevam ne odlazak na more, ili na skijanje, negde gde ego ne da neće biti izazvan, nego čak suprotno, pojačavan, nego na takva mesta koja su suprotna ego-očekivanom kulturnom i civilizacijskom, trendy, obrascu.