понедељак, 22. јануар 2024.

Kako sam počeo da čitam

Na ovo pisanije me je navela vest da Gradska biblioteka "Karlo Bijelicki" iz Sombora proslavlja 165 godina postojanja, dakle osnovana je 1859. godine. A pišem o njoj, zato što sam i ja u njoj započeo svoje bogato čitalačko iskustvo.

A kako sam počeo? Tako što sam u drugom ili trećem razredu dobio jedinicu iz srpskog(tada srpsokohrvatskog) jezika. A dobio sam jedinicu, zato što nisam pročitao neku knjigu za lektiru, a nisam je pročitao zato što je nisam imao a nisam je imao zato što nisam rekao roditeljima da mi treba! Kada sam dobio jedinicu, objasnio sam im da sam dobio jedinicu zato što nisam imao knjigu, a oni su to dobro prihvatili i objasnili mi da postoji jedna ustanova odakle knjige mogu da se pozajme, i da se to mesto zove biblioteka! Wow.

Sutrdan, bio je to neki oktobar, imam ja zapisane i datume i sve, pa ću ih kasnije uneti, me je taja odveo da se učlanim u biblioteku, na dečije, tada još uvek pionirsko odeljenje. Kao da je juče bilo. Stalo smo ispred zgrade biblioteke, i taja mi je rekao:"Vidiš, ovo je biblioteka, tu ćeš da uzmeš knjigu, i kada je pročitaš, vratićeš je." Ušli smo unutra, učlanili se, i onda je bibliotekarka rekla da treba da vratim knjigu za 14 dana. Da li sam bio mali, ili sam bio bukvalista ili i jedno i drugo, no ja sam shvatio da ja treba da vratim knjigu za tačno 14 dana od dana kada sam je uzeo! Kada sam došao kući, da ne bih zaboravio kada je tačno taj 14. dan, ja sam u svoj dnevnik, nagde posle polovine, uneo datum i naziv knjige koju sam uzeo, da me to podseti da treba da vratim knjigu 14 dana od tog datuma. I to ću jednom da slikam i ubacim ovde. 

I tako je počelo....Na svakih 14 dana sam ja vraćao knjigu i uzimao drugu. Tada sam uzimao po jednu knjigu, i posle nekog kratkog vremena sam shvatio da ne mora to da se baš vrati na tačno 14. dan, da može i pre da se vrati knjiga. U početku su tu bile školske lektire, ali jednom nisam imao šta da uzmem pa sam rekao bibliotekarki da mi preporuči neku knjigu. I ona mi je dala knjigu, koja je bila šibica koja je upalila moju čitalačku strast, i ta knjiga se zvala Čovek amfibija Aleksandra Beljajeva, nisam baš siguran da li je bila u izdanju Plave ptice, ali se sećam da nije imala sliku na naslovnoj stranici. I dan danas se sećam čoveka koji je imao škrge! Nakon toga sam krenuo bukvalno opsesivno da čitam. Naravno sa sve zapisivanjem knjiga koje sam pročitao u svoj dnevnik. Onda sam u jednom periodu krenuo i da se takmičim sa samim sobom - da pročitam više knjiga nego prethodne godine! Tako da sam u sedmom razredu pročitao mislim 62 knjige za godinu dana, i mislim da taj rekord nisam oborio ni do danas. U pročitane knjige ne ubrajam školske i fakultetske knjige, nego samo ono što sam čitao van škole.

Najviše sam u tom, osnovnoškolskom periodu, čitao Plavu pticu, Karla Maja, i malo kasnije, od recimo 6. razreda sam krenuo da čitam SF - Artura Klarka, Isaka Asimova, Frederika Pola. Sa ruskim (tada sovjetskim) piscima je išlo malo teže - oni su pisali dosta kriptični i alegorijski za uzrast u kome sam bio.

Sam proces pronalaženja knjiga je za mene bio jedno divno, rekao bih arheološko - istraživačko iskustvo. Posle nekog vremena mi nisu bibliotekarke birale knjige, nego sam ja zalazio medju police sa knjigama. Sećam se te tišine i mira među tim policama. Ja sam špartao između, pregledao, shvatao kako su knjige poređane, tražio koju ću uzeti sledeću. Nekad sam lako nalazio, npr. kada sam bio u naletu čitanja Karla Maja, onda sam samo grabio sledeću knjigu o Vinetuu, Old Šurehendu i ekipi, ili kada sam čitao Plavu pticu. Ali bilo je i da nisam mogao da nađem lako i onda sam se gubio u knjigama i znao da ostanem neko vreme među tim policama. 

U to vreme je bilo moguće dobiti i kaznu za nevraćenu knjigu! Mislim da sam je dobio jednom ili možda dvaput. Sećam se i bibliotekarki. Bila je Strahinjina mama, ona je bila dobra, nje se nisam plašio. Ali je bila i jedna stroga - imena joj se ne sećam - i kada sam kasnio sa vraćanjem knjiga, pitao sam se da li će primetiti da kasnim. I često je i primetila i opominjala me...

Takođe sam u čitaonici pionirsko odeljenja čitao i ukoričene Mikijeve zabavnike! Ja sam od 5. razreda išao u muzičku školu, i često se dešavalo da između instrumenta i solfeđa imam neku pauzu, i ja sam tu pauzu provodio u maloj čitaonici. Odlazio sam tamo, i tražio da mi daju ukoričene Mikijeve zabavnike. U njima sam jako uživao. Imali su oni i ukoričene i Politikine zabavnike, ali to mi je teže išlo...Mada sam njih čitao kod kuće. I kada istekne ta pauza, vratim Mikijeve zabavnike, i ajde na solfeđo. Ukoričeni Mikijevi i Političini zabavnici se nisu smeli iznositi iz biblioteke i nositi kući. 

Eto to su bili moji čitalački počeci.

петак, 27. јануар 2023.

Ego

Nesigurni ljudi po pravila imaju jak ego. A istovremeno taj jak ego, je po definiciji ega, veoma lomljiv i nesiguran, samo što ego to ne misli tako za sebe.

петак, 20. јануар 2023.

Koje je doba?

Danas sam razmišljao o svojima dedi i babi, o Baki i Deši. Sećam se da oni, nekad kada su ustajali noću, ili se budili dok je još bio mrak, nisu pitali jedno drugo koliko je sati, nego, onako tiho, bunovno, "Koje je doba?"...To me je na neki način upitalo da oni verovatno kada su bili mali ili i stariji, nisu imali sat, ili nisu ni znali da gledaju na sat. Kada sam ja bio kod njih, imali su sat, i znali su da gledaju na njega, ali to noćno pitanje "Koje je doba?" me upućuje na to da to nije oduvek bilo tako. 

среда, 10. август 2022.

Slama

Voz, deti, pomoćnice, pajvan, jedek, štranka, prikrenuti...Ne mogu da se setim onog drvenog dela, pravljenog od drenovog drveta, sušenog na tavanu dugo vremena, koji se vezivao na kraj jedeka, i kroz koji su se proturale štranke, i zatezali se jedeci, dijagonalno, preko voza, da se voz ne raspe dok ne dođemo do kuće.

уторак, 9. август 2022.

Kišne kapi

Kada sam bio mali, deda i baba su me vodili u polje. Oni bi usli u njivu, otisli daleko. Ja sam sedeo ispod prikolice. I slusao kako kisne kapi lupkaju - cccccccccccccccc... 

недеља, 19. децембар 2021.

Mirno srećan

Danas sam gledao mirne jele kroz prozor - i bio sam i ja miran. Mirno srećan. Jako lep osećaj. 

Onda sam vozio do grada i video sam oblake a između njih plavo nebo - i bio sam miran. Mirno srećan. Lep osećaj.

Oblaci, jele i nebo. Malo je potrebno za mirno srećan mir, ali je opet puno potrebno da bi se to osetilo. To je (verovatno?) posledica toga što sam na neki način odustao od nekih većih ciljeva, ali to odustajanje nije pravo odustajanje nego je to odustajanje od patološke potrebe za ostvarivanje tih ciljeva i povezivanja sebe sa tim ciljevima - dakle ja ne odustajem, ali se trudim (nekad uspem, često ne uspem) da se sa njima nosim u miru, tj. da im pristupam mirno, bez moranja. Onda nekako kao nuzprodukt toga stanja, se javi i ovo mirno stanje gde u nekim momentima (nadam se i dužim) shvatim da je sve već ovde da sve imam i da je samo potrebno prihvatiti to pravim prihvatanje. Nekad to neće, pa se mora malo raditi na tome, pitati se zašto ne prihvatam nešto, zašto nešto objektivno lepo, ne izaziva kod mene nikakav pozitivan efekat i to je poziv na promišljanje, rad, promenu...ali najbitniji je smirivanje, ne misliti da smo uvek u pravu, prihvatanje sebe, utišavanje ega.

уторак, 17. август 2021.

Sve je istovremeno moguće i nemoguće

 Sve je moguće i sve je nemoguće. To znači da sve može da se desi, ali da puno toga nije u našoj moći - nemoguće je. To znači da ono što smo mi zamislili najčešće neće biti tako, ali će biti drugačije ne način na koji ni ne možemo da zamislimo - izgledaće skoro neverovatno. Realnost je mnogo raznolikija, mnogo polivalentnija nego što mi možemo da izmaštamo.