Na ovo pisanije me je navela vest da Gradska biblioteka "Karlo Bijelicki" iz Sombora proslavlja 165 godina postojanja, dakle osnovana je 1859. godine. A pišem o njoj, zato što sam i ja u njoj započeo svoje bogato čitalačko iskustvo.
A kako sam počeo? Tako što sam u drugom ili trećem razredu dobio jedinicu iz srpskog(tada srpsokohrvatskog) jezika. A dobio sam jedinicu, zato što nisam pročitao neku knjigu za lektiru, a nisam je pročitao zato što je nisam imao a nisam je imao zato što nisam rekao roditeljima da mi treba! Kada sam dobio jedinicu, objasnio sam im da sam dobio jedinicu zato što nisam imao knjigu, a oni su to dobro prihvatili i objasnili mi da postoji jedna ustanova odakle knjige mogu da se pozajme, i da se to mesto zove biblioteka! Wow.
Sutrdan, bio je to neki oktobar, imam ja zapisane i datume i sve, pa ću ih kasnije uneti, me je taja odveo da se učlanim u biblioteku, na dečije, tada još uvek pionirsko odeljenje. Kao da je juče bilo. Stalo smo ispred zgrade biblioteke, i taja mi je rekao:"Vidiš, ovo je biblioteka, tu ćeš da uzmeš knjigu, i kada je pročitaš, vratićeš je." Ušli smo unutra, učlanili se, i onda je bibliotekarka rekla da treba da vratim knjigu za 14 dana. Da li sam bio mali, ili sam bio bukvalista ili i jedno i drugo, no ja sam shvatio da ja treba da vratim knjigu za tačno 14 dana od dana kada sam je uzeo! Kada sam došao kući, da ne bih zaboravio kada je tačno taj 14. dan, ja sam u svoj dnevnik, nagde posle polovine, uneo datum i naziv knjige koju sam uzeo, da me to podseti da treba da vratim knjigu 14 dana od tog datuma. I to ću jednom da slikam i ubacim ovde.
I tako je počelo....Na svakih 14 dana sam ja vraćao knjigu i uzimao drugu. Tada sam uzimao po jednu knjigu, i posle nekog kratkog vremena sam shvatio da ne mora to da se baš vrati na tačno 14. dan, da može i pre da se vrati knjiga. U početku su tu bile školske lektire, ali jednom nisam imao šta da uzmem pa sam rekao bibliotekarki da mi preporuči neku knjigu. I ona mi je dala knjigu, koja je bila šibica koja je upalila moju čitalačku strast, i ta knjiga se zvala Čovek amfibija Aleksandra Beljajeva, nisam baš siguran da li je bila u izdanju Plave ptice, ali se sećam da nije imala sliku na naslovnoj stranici. I dan danas se sećam čoveka koji je imao škrge! Nakon toga sam krenuo bukvalno opsesivno da čitam. Naravno sa sve zapisivanjem knjiga koje sam pročitao u svoj dnevnik. Onda sam u jednom periodu krenuo i da se takmičim sa samim sobom - da pročitam više knjiga nego prethodne godine! Tako da sam u sedmom razredu pročitao mislim 62 knjige za godinu dana, i mislim da taj rekord nisam oborio ni do danas. U pročitane knjige ne ubrajam školske i fakultetske knjige, nego samo ono što sam čitao van škole.
Najviše sam u tom, osnovnoškolskom periodu, čitao Plavu pticu, Karla Maja, i malo kasnije, od recimo 6. razreda sam krenuo da čitam SF - Artura Klarka, Isaka Asimova, Frederika Pola. Sa ruskim (tada sovjetskim) piscima je išlo malo teže - oni su pisali dosta kriptični i alegorijski za uzrast u kome sam bio.
Sam proces pronalaženja knjiga je za mene bio jedno divno, rekao bih arheološko - istraživačko iskustvo. Posle nekog vremena mi nisu bibliotekarke birale knjige, nego sam ja zalazio medju police sa knjigama. Sećam se te tišine i mira među tim policama. Ja sam špartao između, pregledao, shvatao kako su knjige poređane, tražio koju ću uzeti sledeću. Nekad sam lako nalazio, npr. kada sam bio u naletu čitanja Karla Maja, onda sam samo grabio sledeću knjigu o Vinetuu, Old Šurehendu i ekipi, ili kada sam čitao Plavu pticu. Ali bilo je i da nisam mogao da nađem lako i onda sam se gubio u knjigama i znao da ostanem neko vreme među tim policama.
U to vreme je bilo moguće dobiti i kaznu za nevraćenu knjigu! Mislim da sam je dobio jednom ili možda dvaput. Sećam se i bibliotekarki. Bila je Strahinjina mama, ona je bila dobra, nje se nisam plašio. Ali je bila i jedna stroga - imena joj se ne sećam - i kada sam kasnio sa vraćanjem knjiga, pitao sam se da li će primetiti da kasnim. I često je i primetila i opominjala me...
Takođe sam u čitaonici pionirsko odeljenja čitao i ukoričene Mikijeve zabavnike! Ja sam od 5. razreda išao u muzičku školu, i često se dešavalo da između instrumenta i solfeđa imam neku pauzu, i ja sam tu pauzu provodio u maloj čitaonici. Odlazio sam tamo, i tražio da mi daju ukoričene Mikijeve zabavnike. U njima sam jako uživao. Imali su oni i ukoričene i Politikine zabavnike, ali to mi je teže išlo...Mada sam njih čitao kod kuće. I kada istekne ta pauza, vratim Mikijeve zabavnike, i ajde na solfeđo. Ukoričeni Mikijevi i Političini zabavnici se nisu smeli iznositi iz biblioteke i nositi kući.
Eto to su bili moji čitalački počeci.
Нема коментара:
Постави коментар