Tokom par godina studija, recimo 1998, 1999 i 2000, sam imao sledeću rutinu petkom popodne.
Predavanja su završavala negde oko 13h. Nisam išao u menzu. Nego sam od fakulteta, kroz Spens, išao prema ulici Laze Kostića, gde sam u pekari Isakovski jeo burek. Dakle, ne za poneti, nego samo tamo jeo, mislim da se jelo u podrumu, da je podrum bio preuređen da se tamo jede. Sećam se tog perioda, zima je bila, sneg, hladno, ja uđem u Isakovski.
Onda bih odatle odlazio do SNP-a, gde sam hvatao trojku i išao do Rumenačke ulice kod ABC tržnog centra, gde sam, u ulici Stevana Mokranjca stanovao. Ali nisam išao odmah kući, nego sam išao u tada popularnu ustanovu koja se zvala CDteka. U kojoj bih proveo dosta vremena birajući koji ću to CD da uzmem, tj. koju ću igru da igram taj vikend. Zaboravio sam kako se zvala ta CDteka. E tu sad ima kvaka. Kada si uzimao CD običnim danom, mogao si da ga zadržiš 24 časa, a kada si uzimao petkom, mogao si da ga zadržiš do ponedeljka!! Kakva sreća. Tako da bih onda sa CDom u ruci odlazio u svoju sobu koju sam iznajmljvao u tom stanu, stavio CD, instalirao i igrao.
To je sve bilo još pre nego što su CD Writteri postali dostupni, tako da se CD nije mogao lako kopirati. Takođe su nekako namestili da nisi mogao da igraš igricu ako CD nije bio u rack-u.
E ti su mi petci (ili petkovi?) popodne ostali u nekom jednostavnom, romantičnom sećanju.
Нема коментара:
Постави коментар