Dok sam bio mali, dečak, i malo stariji, momak, mladić, išao samo kod staparskih i somborskih lekara - pedijatara. U Staparu, gde smo živeli do moje 6. godine sam išao kod doktora Borka (ne znam prezime). Posle, kada smo se preselili u Sombor sam išao u Mirnu ulicu, kod sledećih lekara: dr Vere Popović, dr Vladimira Panića, dr Pinter ili Peter, žena, na mogu da joj se setim imena, a ni prezimena tačno. Verovatno je bio još neko od doktora, ali se ne sećam.
Tada se još išlo kod lekara sam. Ja sam najčešće išao sam kod lekara, bez roditelja. Kad sam bio bolestan, otišao bih tamo. U čekaonici, na Dečijem odeljenju u Mirnoj ulici, nije bilo gužve skoro nikad. Preda bih zdravstvenu knjižicu na šalter i čekao da me prozovu, prvo na šalteru. Tu su me pitali koja sam škola i koji sam razred i onda su na osnovu tih informacija sestre pronalazile moj zdravstveni karton. Kada su ga pronašle ja bih se vratio na stolicu i čekao da me prozovu. Kada su me prozvale ušao bih u sobu u kojoj su bila 2 stola, za kojima su sedele 2 medicinske sestre, i bila su na suptronim stranama sobe vrata, koja su vodila u lekarsku ordinaciju. To je bio jedan set gde su 2 sestre opsluživale 2 lekara. Ne znam tačno da li su raspoređivale pacijente po izabranom lekaru, ili ko je bio slobodan. Tako da se uđe u tu prostoriju, dobije se karton i sestrice ti kažu da li ćeš ići levo ili desno, kod jednog ili drugog lekara. Kada bi prethodni pacijent izašao, ja bih ušao, onda bi me doktor pregledao itd. Nakon pregleda sam se opet vraća u tu centralnu prostoriju, gde bi se ispisivali recepti, opravdanja za izostanak iz škole ili opravdanje za poštedu iz fizičkog, a sledeće dete\bolesnik bi čekalo svoj red.
U sećanju mi je ostala vedra, plava, nasmejana dr Vera Popović, dr-a Peter koja je bila stroga i koje sam se plašio. Takođe se sećam i osunčane čekaonice koja je okrenuta prema istoku, i taj istočni deo čekaonice je bio sav u prozorima i tokom prepodneva je čekaonica bila prepuna sunca. Takođe su mi u sećanju ostale i injekcije. Bio sam prilično bolešljiv kao mali, stalno neka muka sa plućima i prehladama, tako da sam dobio dosta komada. Moj sin, koji je sada 12 godina je u svom životu dobio samo jednu. Ja sam ih do njegovih godina primio prilično. Ne znam da li je to onda bila praksa a sada nije, da li je zbog dece koja su sad mekanija, ali mi je interesantna ta razlika.
Нема коментара:
Постави коментар