среда, 27. новембар 2024.

Sociologija i srednje doba

 Ja sam išao u gimnaziju "Veljko Petrović" u Somboru od 1991. do 1995. godine. Mislim da smo u četvrtom razredu bili dobili predmet Sociologija. Koliko nisam mogao da je podnesem. Slično je bilo sa Logikom, Filozofijom, Istorijom. Mislim da mozak jednostavno nije bio narihtan za te predmete. U tim godinama sam imao 18 godina i zanimali su me izlasci, sport, druženje, muzika, teretana, kako ću da izgledam, da li sam lep, da li sam zabavan, a šta drugi misle o meni itd itd...A prema tim, gore navedenim predmetima sam imao otpor. Nisam im se prepuštao, nisam im se posvećivao. Neki nenormalno egoističan - dečiji (mladalački?) duh\mozak je vladao mnome. Prilično je bio ograničen. A danas, kada imam 48 godina, te su mi teme najlepše!! Nad njima i sa njima provodim najviše vremena i najviše o njima razmišljam. Ne mogu da kažem da bih želeo da mi je ova pamet i ona godine, pošto i one "magareće" godine traže svoje da proteraju. Ali bih voleo da sam imao kapaciteta da primim to što se tada učilo, da sam se makar malo zainteresovao. I žao mi je što sam to vreme na časovima proveo u stanju bunta prema profesorima i gradivu, umesto da sam upijao znanje od njih, čitao, interesovao se...Bilo bi bolje i meni i njima. A ja sam provodio vreme tražeći u knjizi Sociologije stvari kojima bih mogao da je diskreditujem i proglasim glupošću. Ponekad se pitam, kako sam sa takvim odnosom uspeo bilo šta da uradim....Verovatno su nastavnici bili dobri i bili tolerantni i nisu nas poslali u tri lepe...što su mogli kakav i kakvi smo pojedini bili. Izvinite profesori! I izvini ti Vojo iz tih godina što nisam mogao bolje od toga.

Jedna dobra knjiga koja se bavi promenom prilikom prelaska u srednje godine, gde čovek oseti da se menja i gde više na pale teme iz mladosti (bar ne u tolikoj meri) je Awakening at Midlife autorke Kathleen A. Brehony.



понедељак, 25. новембар 2024.

Schloss Hallwyl

Ja sam bio žedan i gladan Švajcarske! Moj bitan životni cilj je bio ostvaren kada sam prvi a posle drugi i treći put i još par puta išao u Švajcarsku. Najuzbudljivije i najvrednije iskustvo je bilo kada smo autom nas četvoro išli do Švajcarske, do Villmergena, gde moja tetka Sofija ima kuću. Prvo smo išli do Bleda, prespavali smo tamo i 11.7.2010. smo krenuli i stigli u Villmergen, preko Salzburga, Rotkreuza, Insbrucka, Feldkircha, preko Rajne, kroz Lihtenštajn, Cirih. U Villmergenu smo ostali jedno 10tak dana, i onda smo odatle (kroz tunel Gothard, dužine 17km, Italiju, Sloveniju) otišli na letovanje u Pulu, Istra, gde smo bili još nekih 10tak dana. To letovanje i dan danas zovemo The Letovanje.

Ono o čemu sam hteo da pišem je mesto koje smo posetili naš prvi dan boravka tamo, 12.7.2010. Ne znam tačno gde smo preko dana bili, možda smo se odmarali od puta, upoznavali se sa kućom, išli u nabavke hrane, kuvali, ko zna, i predveče, da nam na propadne dan smo rešili da idemo da obiđemo nešto što je bilo blizu Villmergena, i tu je isplivao zamak Halvil. Već se bila spremala kiša, oblaci su se bili navukli, ali smo se mi spremili i otišli. Dok smo stigli tamo, kiša je počela da pada, ali mi, ako smo već stigli tamo, smo hteli nešto i da vidimo. A ono što je meni ostalo u sećanju je zvuk lupkanja kiše po kišobranu. Danas sam u filmu The Reader (Ćitač) u poslednjoj sceni čuo taj zvuk kiše, i to me asociralo na zamak Halvil. Evo ih par slika odatle. Slikane su 12.7.2010. oko 8 sati uveče. 









Ovo je lokacija na google mapi:


петак, 22. новембар 2024.

Moji pedijatri

 Dok sam bio mali, dečak, i malo stariji, momak, mladić, išao samo kod staparskih i somborskih lekara - pedijatara. U Staparu, gde smo živeli do moje 6. godine sam išao kod doktora Borka (ne znam prezime). Posle, kada smo se preselili u Sombor sam išao u Mirnu ulicu, kod sledećih lekara: dr Vere Popović, dr Vladimira Panića, dr Pinter ili Peter, žena, na mogu da joj se setim imena, a ni prezimena tačno. Verovatno je bio još neko od doktora, ali se ne sećam.

Tada se još išlo kod lekara sam. Ja sam najčešće išao sam kod lekara, bez roditelja. Kad sam bio bolestan, otišao bih tamo. U čekaonici, na Dečijem odeljenju u Mirnoj ulici, nije bilo gužve skoro nikad. Preda bih zdravstvenu knjižicu na šalter i čekao da me prozovu, prvo na šalteru. Tu su me pitali koja sam škola i koji sam razred i onda su na osnovu tih informacija sestre pronalazile moj zdravstveni karton. Kada su ga pronašle ja bih se vratio na stolicu i čekao da me prozovu. Kada su me prozvale ušao bih u sobu u kojoj su bila 2 stola, za kojima su sedele 2 medicinske sestre, i bila su na suptronim stranama sobe vrata, koja su vodila u lekarsku ordinaciju. To je bio jedan set gde su 2 sestre opsluživale 2 lekara. Ne znam tačno da li su raspoređivale pacijente po izabranom lekaru, ili ko je bio slobodan. Tako da se uđe u tu prostoriju, dobije se karton i sestrice ti kažu da li ćeš ići levo ili desno, kod jednog ili drugog lekara. Kada bi prethodni pacijent izašao, ja bih ušao, onda bi me doktor pregledao itd. Nakon pregleda sam se opet vraća u tu centralnu prostoriju, gde bi se ispisivali recepti, opravdanja za izostanak iz škole ili opravdanje za poštedu iz fizičkog, a sledeće dete\bolesnik bi čekalo svoj red.

U sećanju mi je ostala vedra, plava, nasmejana dr Vera Popović, dr-a Peter koja je bila stroga i koje sam se plašio. Takođe se sećam i osunčane čekaonice koja je okrenuta prema istoku, i taj istočni deo čekaonice je bio sav u prozorima i tokom prepodneva je čekaonica bila prepuna sunca. Takođe su mi u sećanju ostale i injekcije. Bio sam prilično bolešljiv kao mali, stalno neka muka sa plućima i prehladama, tako da sam dobio dosta komada. Moj sin, koji je sada 12 godina je u svom životu dobio samo jednu. Ja sam ih do njegovih godina primio prilično. Ne znam da li je to onda bila praksa a sada nije, da li je zbog dece koja su sad mekanija, ali mi je interesantna ta razlika.

четвртак, 21. новембар 2024.

LinkedIn je kao Jackpot!

Naslov uopšte ne treba tumačiti kao pohvalu LinkedIn-u! Naprotiv! 

Ja sam nekih svojih 7 - 8 godina proveo u iGaming industriji. Tu sam imao prilike da vidim na koji način se privlače i zadržavaju igrači. LinkedIn koristi istu strategiju! Obećanje nečeg velikog, predstavljeno kao da je tu, na dohvat ruke, a suštinski, verovatnoća toga velikog dobitka je minimalna do nikakva. Dakle, LinkedIn koristi ista metode manipulacije koje se koriste i u iGaming industriji. Zato ga treba izbegavati, ili ga svesti na minimum. Ta platforma definitivno ne spada u "dobre" platforme.

уторак, 12. новембар 2024.

Moji prvi računari

 Pre nego što sam dobio svoj računar, došao sam u kontakt sa svojim prvim brojem novina o računarima. To je bio Moj Mikro, dvobroj jul-avgust 1987. Ovo je početna strana:

Stari skenirani brojevi ex-YU računarskih časopisa mogu da se nađu na ovoj adresi: https://pc.sux.org/indexMMHrv.html

Pored Moj Mikro, pratio sam časopis Računari, i časopis Svet Kompjutera.

Moj prvi računar koji sam dobio je ZX Spectrum 48K, ali u INES pakovanju. On je ovako izgledao:


Interesantna kolekcija računara može da se vidi na sledećem linku:

https://starikompjuteri.nasaskola.rs/strana/191/INES-Spectrum

Na tom linku se može videti i računar koji smo početkom 90tih godina dobili u školi, kada sam ja bio sedmi razred. Računar se zvao Misedo 85. On se može videti na ovom linku:

https://starikompjuteri.nasaskola.rs/strana/194/Misedo-Color-Computer-85

Informatiku nam je predavao nastavnik tehničkog, čovek koga sam jako voleo, a rekao bih i on mene, sada pokojni već, Vojislav Marcikić. Kabinet za domaćinstvo je bio prenamenjen u kabinet za informatiku. Jedna relativno mala učionica, gde mislim da nije ceo razred stao nego smo imali informatiku u dve grupe. Dvoje dece je sedelo za jednim računarom. Stolovi su bili veoma jednostavni i svaki sto je imao jedan master prekidač, koji smo mi tokom časa, kada se predava teorija, i kada računari nisu radili, konstantno škljocali :-) uz iritirajući zvuk...

Posle sam u prvom razredu gimnazije imao svoj prvi kontakt sa PC računarom, tada još nisi bili PC AT nego PC XT računari, sa crnim ekranom i zelenim slovima. Na njemu smo radili u GW Basic-u.


среда, 6. новембар 2024.

Šta je najvažnije na poslu?

Najvažnija stvar na poslu koju neko može da uradi je da proširi svoj mindset. Pod mindset-om u ovom postu (kontekstu) podrazumevam skup ideja, alata, načina, znanja, iskustava, koje čovek može da primeni u određenoj situaciji. A način kako se dolazi do proširenja mindseta je dvojak, gde ja mogu lično da svedočim za prvi način, a za drugi način nisam još dovoljno svet, nisam dovoljno ponizan, nisam dovoljno humble, nisam dovoljno NEnarcističan da bih mogao da ga usvojim, ali verujem da je i on konceptualno ispravan - ko uspe da ga sprovede. Mada ko uspe da sprovede taj drugi način, taj čovek se neće nalaziti u svetu biznisa nego svetu svetosti.

Dakle, prvi način proširenja mindseta je usvajanje načina razmišljanja, rada, pristupa problemu, od strane direktnih šefova i menadžera. Ovaj način pretpostavlja da je šef zainteresovan za proširenje mindseta svog podređenog, ali je potrebno i da podređeni bude zainteresovan za tu istu stvar. Kako se radi proširenje mindseta? Pa na način gde šef daje odgovarajuće zadatke, prati rad na njima i procenjuje rezultate i na dnevnoj osnovi (što češće to bolje) daje povratnu informaciju - feedback. Ta povratna informacija je sredstvo građenja dodatnog ili proširenog mindseta. Ono što ovde može da predstavlja problem je, u mom slučaju, kada sam bio junior, bila tvrdoglavost i slabo samopouzdanje, gde sam često te feedback-ove smatrao popovanjem, napadom na sebe, u sebi sam vrteo dijaloge sa šefom tipa:"Šta on zna, kako može tako da se odnosi prema meni!". To je sve, naravno, usporavalo moj rast, ali tako je kako je. Kako sam stariji sve više se trudim da slušam, a sve manje da govorim. Ovo mi retko uspeva, ali to mi je neki moto. Ono što mislim da je važno da bude ostvareno u ovom načinu građenja mindseta je lični, emotivni kontakt između šefa i zaposlenog, pošto bez emocija, teško da ima učenja. Takođe, potrebno je da postoji uzajamno poštovanje između šefa i zaposlenog. Ili poštovanje šefa od strane zaposlenog, i poštovanje zaposlenog (koji manje zna od šefa, ali želi da se posveti) od strane šefa. Ja sam imao sreće da sam u firmama u kojima sam radio povremeno imao šefove od kojih sam mnogo naučio kroz gore opisani način. Često su ambiciozni šefovi dobri mentori, pošto oni grade ljude koji bi mogli da preuzmu njihov posao da bi oni mogli da idu na višu\željenu poziciju. Malo utilitaristički pristup, ali tako je kako je. O etici morala i autoru kojeg sam skoro pronašao - Derek Parfit - ću u posebnom postu.

Drugi način proširenja mindseta je usvajanje mindseta kolega. To je onaj način za koji ja još nisam spreman, i koji je teži zapravo. Taj odnos je često hijerarhijski ravan i onda svaki savet koji bih ja dao ili koji bih ja primio od kolege bi se smatralo popovanjem - "šta on meni sad tu govori nešto, pa nije mi on šef", dok se feedback od šefa očekuje, ovde se on doživljava nepoželjnim i napadnim. To ne znači da mi ne možemo da ne naučimo ništa (4 negacije u jednoj rečenici!!)  od kolega, ali od njih nećemo dobijati feedback, pa nam jedino preostaje da kroz posredne kanale pokušamo da shvatimo kako kolega razmišlja. Ovo je teže i sa stanovišta emocija, pošto su emocije u ovom odnosu mnogo smirenije (bar bi trebalo da budu smirenije, valjda, mada možda o nisu, samo su možda više potisnute, ne znam...). Takođe možda kolega i nije zainteresovan da bude mentor, i odnosi se "ekonomski" prema svome znanju u smislu "zašto bih ga besplatno delio sa nekim". 

Dakle, feedback kao način građenja mindseta.

U knjizi Talent Code su dati primeri feedback-a za mehaničke radnje tipa muzike i fudbala - izvinjavam se na izrazu muzičarima i fudbalerima. Ovo je ta knjiga, vredi je pročitati:




Druga knjiga koju bih hteo da izdvojim, koja se na bavi toliko davanjem feedback-a (mada bih hteo da nađem i te knjige), ali se bavi snagom i potrebom mentalih modela, je knjiga The Power of Impossible Thinking:



Takođe postoji izdanje i na srpskom jeziku:"Moć neverovatnih ideja":



Naslov je malo tendenciozan, ali su ideje vezane na mindseto-ve dobro prikazane.
 
Dodao bih ovom spisku još i knjigu koja je svetski poznata, možda i izvikana, ali vredi je pogledati, ideja radi. Radi se o knjizi Mindset od Carol S. Dweck. Ima i prevod na srspki, knjiga se zove Mentalni sklop.


I na srpskom as well: