Na sajtu Miljenka Jergovića na linku sam naišao na preporuku za čitanje bugarskog pisca Georgi Gospodinova. Otišao sam u biblioteku, i tražio da mi daju knjigu "Prirodni roman" i pošto nisu imali, uzeo sam knjigu "Fizika tuge". Roman je apsolutno fenomenalan i toplo ga preporučujem.
Evo jednog isečka iz istog:"
Epifanije
Desilo se onda kada sam najmanje očekivao.
Bilo je kasno zimsko popodne, sneg se topio. Nekoliko dana pre nego što sam sasvim prestao da izlazim iz podruma. Išao sam sve sporije, gledao kuće, prazne ulice nedelje, januar...Shvatio sam, po prvi put s ovom jasnoćom (jasnoćom januarskog vazduha), da ono što ostaje nisu vanredni momenti, nisu događaji, već zbir ne-događaja. Vreme, oslobođeno pretenzija na izuzetnost. Sećanja na popodneva, u kojima se ništa nije desilo. Ništa, osim života, u njegovoj čitavoj kompletnosti. Blagi miris dima od drva, kapi, osećaji samoće, tišina, šrkipa snega pod nogama, blagi strah u sutonu, sporom i neopozivom.
Već znam. Ne želim ponovo da preživim neki od takozvanih događaja u sopstvenom životu - niti onaj prvi događaj rađanja, niti poslednji, koji mi tek predstoji, oba jednako neprijatna. Kao što može da bude neprijatan svaki dolazak i odlazak. Niti pak želim da preživim prvi dan škole, prvo neprestano seksanje sa devojkom, niti odlazak u vojsku, niti prvi posao, niti onu svadbu, niti...ništa od ovoga ne bi mi donelo radost. Menjam ih sve, zajedno sa gomilom slika u vezi sa njima, za ono popodne, u kojem sedim na toplim stepenicama ispred kuće, samo što sam se probudio iz popodnevnog sna, slušam zujanje muva, sanjao sam onu devojčicu koja se nikad ne okreće. Moj deda premešta crevo u baštu i težak miris kasnog letnjeg cveća se uzdiže. Ništa nije konačno, još mi se ništa nije desilo. Sve vreme sveta mi predstoji.
Beznačajno i malo - tamo se skriva život, tamo se on gnezdi. Čudno je kakve stvari na kraju ostaju da svetlucaju, poslednje pre mraka. Niti najvažnije, niti...čak ne mogu biti zapisane ili prepričane. Nebo sećanja se otvara za onaj minut zimskog dana u trenutku padanja mraka u dalekom gradu, u kom mi je osamnaest, začudo ostavljen sam na minut-dva, prelazim ogromni krug kasarne(....)
I, onaj trenutak u kom sam ostao sam u ogromnom krugu kasarne, ispod jednog praznog neba, okružen hladnim vazduhom, prepunim prvim mirisom zime, dima drva i uglja, koji se prikrada iz obližnjeg sela, sumrak i predosećaj, po prvi put sam, po prvi put negde drugde, blagi hladni strah, hladni oblaci. I upravo ovo spajanje beznađa i predosećaja (godina u vojsci tek je počinjala), pomešani s jednim beskrajnim nebom, neobičnim i lepim, lepim na neobičan način, činilo je ovaj minut večnim. Znao sam da ne može da se prepriča.
Naravno, mogu da nabrojim još nekoliko takvih zlatnih kamila u beskonačnom karavanu minuta, tri-četiri, ne više, ali ću pokušati da ispričam samo jednu od njih. Pozno je leto, stojim ispred kuće, zalazak sunca je beskrajan na ovim ravnim prostorima, imam šest godina, putem se krave vraćaju kući, prvo čuješ njihovu laganu zvonjavu, uzvike goniča, mukanje, koje najavljuje mladuncima njihov povratak, rika teladi kao odgovor...to je plač, već tada to znam. Kao plač koji odmah krene iz mene kada se krajem nedelje moja majka vraća iz grada da me vidi. Nikada olakšanje i optužba nisu toliko blizu jedno drugome, kao u tom plaču. Toliko blizu, koliko i plač teladi i plač dece, kada su bila napuštena jedan dan ili nedeljama. Tako ste mi nedostajali, tako sam ljut. Nikada vam neću oprostiti, krave i majke..."
Čitajući ovu knjigu sam donekle shvatio zašto toliko dugo i uporno čitam. A to je da ponekad uspem da pronađem nekog čoveka pisca, istog sentimenta, koji se pita o istim životnim pitanjima, i onda mi nekako bude lakše, kad shvatim, da moja pitanja nisu moja kazna, i da postoje i drugi ljudi koji se time bave, i što je najvažnije - da nisam sam.
Evo jednog isečka iz istog:"
Epifanije
Desilo se onda kada sam najmanje očekivao.
Bilo je kasno zimsko popodne, sneg se topio. Nekoliko dana pre nego što sam sasvim prestao da izlazim iz podruma. Išao sam sve sporije, gledao kuće, prazne ulice nedelje, januar...Shvatio sam, po prvi put s ovom jasnoćom (jasnoćom januarskog vazduha), da ono što ostaje nisu vanredni momenti, nisu događaji, već zbir ne-događaja. Vreme, oslobođeno pretenzija na izuzetnost. Sećanja na popodneva, u kojima se ništa nije desilo. Ništa, osim života, u njegovoj čitavoj kompletnosti. Blagi miris dima od drva, kapi, osećaji samoće, tišina, šrkipa snega pod nogama, blagi strah u sutonu, sporom i neopozivom.
Već znam. Ne želim ponovo da preživim neki od takozvanih događaja u sopstvenom životu - niti onaj prvi događaj rađanja, niti poslednji, koji mi tek predstoji, oba jednako neprijatna. Kao što može da bude neprijatan svaki dolazak i odlazak. Niti pak želim da preživim prvi dan škole, prvo neprestano seksanje sa devojkom, niti odlazak u vojsku, niti prvi posao, niti onu svadbu, niti...ništa od ovoga ne bi mi donelo radost. Menjam ih sve, zajedno sa gomilom slika u vezi sa njima, za ono popodne, u kojem sedim na toplim stepenicama ispred kuće, samo što sam se probudio iz popodnevnog sna, slušam zujanje muva, sanjao sam onu devojčicu koja se nikad ne okreće. Moj deda premešta crevo u baštu i težak miris kasnog letnjeg cveća se uzdiže. Ništa nije konačno, još mi se ništa nije desilo. Sve vreme sveta mi predstoji.
Beznačajno i malo - tamo se skriva život, tamo se on gnezdi. Čudno je kakve stvari na kraju ostaju da svetlucaju, poslednje pre mraka. Niti najvažnije, niti...čak ne mogu biti zapisane ili prepričane. Nebo sećanja se otvara za onaj minut zimskog dana u trenutku padanja mraka u dalekom gradu, u kom mi je osamnaest, začudo ostavljen sam na minut-dva, prelazim ogromni krug kasarne(....)
I, onaj trenutak u kom sam ostao sam u ogromnom krugu kasarne, ispod jednog praznog neba, okružen hladnim vazduhom, prepunim prvim mirisom zime, dima drva i uglja, koji se prikrada iz obližnjeg sela, sumrak i predosećaj, po prvi put sam, po prvi put negde drugde, blagi hladni strah, hladni oblaci. I upravo ovo spajanje beznađa i predosećaja (godina u vojsci tek je počinjala), pomešani s jednim beskrajnim nebom, neobičnim i lepim, lepim na neobičan način, činilo je ovaj minut večnim. Znao sam da ne može da se prepriča.
Naravno, mogu da nabrojim još nekoliko takvih zlatnih kamila u beskonačnom karavanu minuta, tri-četiri, ne više, ali ću pokušati da ispričam samo jednu od njih. Pozno je leto, stojim ispred kuće, zalazak sunca je beskrajan na ovim ravnim prostorima, imam šest godina, putem se krave vraćaju kući, prvo čuješ njihovu laganu zvonjavu, uzvike goniča, mukanje, koje najavljuje mladuncima njihov povratak, rika teladi kao odgovor...to je plač, već tada to znam. Kao plač koji odmah krene iz mene kada se krajem nedelje moja majka vraća iz grada da me vidi. Nikada olakšanje i optužba nisu toliko blizu jedno drugome, kao u tom plaču. Toliko blizu, koliko i plač teladi i plač dece, kada su bila napuštena jedan dan ili nedeljama. Tako ste mi nedostajali, tako sam ljut. Nikada vam neću oprostiti, krave i majke..."
Čitajući ovu knjigu sam donekle shvatio zašto toliko dugo i uporno čitam. A to je da ponekad uspem da pronađem nekog čoveka pisca, istog sentimenta, koji se pita o istim životnim pitanjima, i onda mi nekako bude lakše, kad shvatim, da moja pitanja nisu moja kazna, i da postoje i drugi ljudi koji se time bave, i što je najvažnije - da nisam sam.
Нема коментара:
Постави коментар