"Žene bi se, oslobodene osjecaja krivice, jebale za dušu, ne da bi zadovoljile Državu, Crkvu, multinacionalne kompanije za koje rade poput robova I jednog muškarca u jedinom im životu. Nastao bi kaos!
Sretne žene i sretni muškarci sigurno bi i Crkvi i Državi I Kompanijama postavljali pitanja vezana i za neke druge teme. Zato price o Pepeljugama, Trnoružicama, bijelom konju, vjencanju, zavjetu dok nas smrt ne rastavi!
Prodali su mi lov na princa kao smisao života i strah od samoce kao konja na kome cu jahati dok ne ulovim jedinu pravu srecu.
Udaj se, neceš ostati sama! Brak je robija koja je najbolja ako je doživotna! Prodali su mi tezu kako je nesloboda jedina prava sloboda?! Rodi, kad ostariš, djeca ce ti nositi caj! Nitko ne govori, caj ti djeca nose, kad im to možeš platiti. Ako covjek ima love da bi platio konobare, ti konobari ne moraju biti njegova djeca! Nametanje osjecaja krivice svim ženama, pricanje prica o princu na bijelom
konju svim djevojcicama, nije slucajno. Crkva, Država, Muškarci, Moc,Vlast, svi oni žele u nama ubiti životnu radost. Kad nam otmu životnu radost, mi žene, krecemo za muškarcima koje opsjeda jedna jedina potreba, uništiti svijet na kome živimo. Muškarci! Rušitelji! Palitelji! Ratnici!
Samoubojice!"
Ovo je odlomak iz knjige Vedrane Rudan "Ljubav na poslednji pogled".
Ima i svoj blog http://www.rudan.info/
Нема коментара:
Постави коментар