Čak se ni sveci nisu bavili svetskom ili kosmičkom pravdom. Bavljenje svetskom i kosmičkom pravdom uništava dušu - iz sopstvenog iskustva ovo saznajem.
I sveci nisu spasavali svet nego pojedince, decu, sela.
Ja moram da prestanem da pokušavam da nađem apsolutni odgovor na pitanja nepravde, zla, indiferentnosti itd. Ja nisam Bog. Ja sam slab čovek sa svojim veoma malim snagama. Ne mogu više...Moja prirodna znatiželja za spoznajom me je odvela na veoma teška i crna mesta. Bez odgovora, svetlosti, nade. Bog ćuti. Čak i kod Dostojevskog u Braći Karamazovima u delu o Velikom Inkvizitoru, Hrist nije rekao ni reč kada je opet došao među ljude. Ne mogu biti u tom crnilu, progutaće me, a ja ne mogu ništa da uradim da ga uništim, smanjim, da ono nestane.
Sad mi je jasna ona Ničeova:"I ako dugo gledaš u ponor, ponor će gledati u tebe." Što znači da suočavanje sa tamom, haosom ili zlom može jako promeniti osobu, tako da rizikujem da postanem progutan ili da oponašam užas kojim se bavim.
Tako da - neću da završim kao Niče!


