Pošto sam pre par meseci krenuo da radim u Beogradu, vozim se tramvajem, koji je relativno spor i dozvoljava da se uz put svašta vidi. Na stanici na Novom Beogradu, na jednom stubu, je bio zalepljen plakat na kome je pisalo "Srbi za Srbe". Pa sam se upitao - a zašto su se ograničili samo na to, zašto je bitno da Srbi daju\pomažu Srbima, zašto ne Svet za Srbe, Srbi za Svet, Čovek za Čoveka, Čovečansto za Čoveka, Čovek za Čovečanstvo.
Ta ideja mi se poklopila sa više ideja i misli koje su mi se javljale u poslednje vreme, a takođe je, naravno otvorila i neka nova pitanja:
1. ideja o tome da nas definiše ono što znamo i ono što ne znamo iz koje implica potreba za što sveobuhvatnijim obrazovanjem i iskustvom. Manifestacija te ideje se ogleda u tome, da sam ja posmatrajući svoj život, na neki način, video njegovu reaktivnu prirodu, a to je da sam ja reagovao na ona spoljna dešavanja za koja sam imao znanja, kapacitet i emociju da odreagujem i da nisam odreagova na ona za koja nisam imao kapacitet, znanje itd. Tim reagovanjima i nereagovanjima je formirana moja životna putanja.
2. mnogostruka (beskonačna?) čovekova ličnost. O ovoj ideji sam čitao u pravoslavnoj literaturi, gde se priča o bogolikoj ljudskoj prirodi, i da smo mi u stvari nosioci Boga u sebi, i da na taj način, pošto je Bog sve, mi imamo svestranu, mnogostruku, beskonačnu ličnost.
3. pa sam se upitao, kakvi su to ljudi koji pišu Srbi za Srbe, i koja je moguća praktična i idejna granice ljudske identifikacije, pitanje potrebe za identifikacijom(zašto ne možemo da na praktičnom smislu budemo identifikovani sa idejom Boga - da živimo mnogostruku (beskonačnu?) čovekovu ličnost? Koje su praktične granice čovekove ličnosti? Šta se zapravo dobija, (i da li se dobija?) mnogostrukošću tj. širenjem granica čovekove ličnosti? Kako se uopšte meri ta dobit, dobrobit - uživanjem u životu, radošću, smirenošću, zahvalnošću drugih ljudi, nečim drugim? Kako izgleda idejna beskonačnost (identifikacija sa Bogom?) kada čovek ostvari beskonačnost svoje ličnosti - ne verujem da je sa 76 godina prosečnog ljudskog veka ovo moguće, ali kao šta kaže Vladeta Jerotić, oboženje se nastavlja posle smrti. Zašto je čoveku uopšte potrebna ta identifikacija? Šta bi bio čovek bez toga? Kako izgleda čovek koji ne živi i ne dozvoljava svojoj mnogostrukoj ličnosti da se razvije? Da li se i ovde postavlja pitanje mere? Kako uskladiti kvalitet razvoja(plemenitost?) sa kvantitetom - ili svi putevi vode u Rim?
Posle sam još video i ovaj link sa ocem Romilom u gostovanju u emisiji Agape ovde.
Ta ideja mi se poklopila sa više ideja i misli koje su mi se javljale u poslednje vreme, a takođe je, naravno otvorila i neka nova pitanja:
1. ideja o tome da nas definiše ono što znamo i ono što ne znamo iz koje implica potreba za što sveobuhvatnijim obrazovanjem i iskustvom. Manifestacija te ideje se ogleda u tome, da sam ja posmatrajući svoj život, na neki način, video njegovu reaktivnu prirodu, a to je da sam ja reagovao na ona spoljna dešavanja za koja sam imao znanja, kapacitet i emociju da odreagujem i da nisam odreagova na ona za koja nisam imao kapacitet, znanje itd. Tim reagovanjima i nereagovanjima je formirana moja životna putanja.
2. mnogostruka (beskonačna?) čovekova ličnost. O ovoj ideji sam čitao u pravoslavnoj literaturi, gde se priča o bogolikoj ljudskoj prirodi, i da smo mi u stvari nosioci Boga u sebi, i da na taj način, pošto je Bog sve, mi imamo svestranu, mnogostruku, beskonačnu ličnost.
3. pa sam se upitao, kakvi su to ljudi koji pišu Srbi za Srbe, i koja je moguća praktična i idejna granice ljudske identifikacije, pitanje potrebe za identifikacijom(zašto ne možemo da na praktičnom smislu budemo identifikovani sa idejom Boga - da živimo mnogostruku (beskonačnu?) čovekovu ličnost? Koje su praktične granice čovekove ličnosti? Šta se zapravo dobija, (i da li se dobija?) mnogostrukošću tj. širenjem granica čovekove ličnosti? Kako se uopšte meri ta dobit, dobrobit - uživanjem u životu, radošću, smirenošću, zahvalnošću drugih ljudi, nečim drugim? Kako izgleda idejna beskonačnost (identifikacija sa Bogom?) kada čovek ostvari beskonačnost svoje ličnosti - ne verujem da je sa 76 godina prosečnog ljudskog veka ovo moguće, ali kao šta kaže Vladeta Jerotić, oboženje se nastavlja posle smrti. Zašto je čoveku uopšte potrebna ta identifikacija? Šta bi bio čovek bez toga? Kako izgleda čovek koji ne živi i ne dozvoljava svojoj mnogostrukoj ličnosti da se razvije? Da li se i ovde postavlja pitanje mere? Kako uskladiti kvalitet razvoja(plemenitost?) sa kvantitetom - ili svi putevi vode u Rim?
Posle sam još video i ovaj link sa ocem Romilom u gostovanju u emisiji Agape ovde.
Нема коментара:
Постави коментар