Licemerje kao nužnost?

U tekstu Zorana Milivojevića TA gurua, tvorca emocionalnog neba i zemlje, datom u Pressu (veliki minus za izbor novina)

http://www.pressonline.rs/sr/vesti/magazin/story/136893/%C5%BDivimo+u+gra%C4%91anskom+ratu+niskog+inteziteta.html

se daje pogled na temu tolerancije u srpskom društvu.

Manje više mi je ok, i slažem se rečenim, sem sa sledećom Zoranovom konstatacijom:

"Odbijamo da nosimo socijalne maske i mislimo da smo u tom slučaju dvolični i licemerni. To je opet greška, jer ne razlikujemo privatni i intimni od javnog socijalnog prostora. Bez nošenja maske i „merenja lica" odnosno licemerja nema kulture u javnoj komunikaciji. Licemerje je neprihvatljivo u bliskim, intimnim odnosima jer je njihova negacija, ali u javnoj komunikaciji je nužno jer se podrazumeva distanca."

Licemerje je nužno. Užas! Radije ću se onda biti osobom sa "agrokutlturnim mentalitetom" nego biti dvolični socijalni kreten. Od takvih ljudi mi je muka. Po meni je tolerancija, okreni glavu na drugu stranu i trpi, ali ne moram da budem licemer za to. Ova izjava da je licemerje nužno daje prostor raznim socijalnim manipulacijama, prevarama, obmanjivanjima. Potražio sam na netu koje su to "vrline" i licemerje se ne pojavljuje među njima. A zašto bih ja hteo da budem nešto što nije vrlina. I ovako se mučim sa raznim tripovima, strahovima, potrebno mi je još da budem i licemeran.