Svemu tome je prethodila želja mojih deda Branka i baba Eve iz Brestovca, da ja idem da recitujem. Oni su se dogovorili sa mojom mamom, nešto se ne sećam da je tražena i moja saglasnost za to - bilo je takvo vreme i takav običaj, a za poštovanje običaja se ne traži dozvola, nego se običaji - poštuju, bar je tad to bio običaj, da se običaji poštuju.
Sećam se prilično intenzivnih priprema tj. učenja Himne Svetom Savi. Pored mehaničkom pamćenja, dikcije, na kojoj je moja mama insistirala, a meni nije baš to najbolje išlo (uvek sam bio bolji pevač, nego govornik :-) ), meni je Himna Svetom Savi donela i neka prva istorijska i politička pitanja i iznenađenja. Na primer "5 vekova Srbin je u ropstvu čamio". (kada sam ja učio Himnu, bilo je pet vekova, pošto je to izgleda originalni podataka, pošto je verovatno kada je Himna nastala, Srbija bila pet vekova u Turskom ropstvu, a nakon nastanka je bila još jedan vek, tako da nova, današnja verzija Himne, kaže šest vekova. Ja sam učio originalnu verziju. Tako da je to činjenica, koju do tad nisam znao, kod mene izazvala iznenađenje - kakvo sad ropstvo, kad smo mi to pa bili u ropstvu? I još po neko pitanje.
Najlepši deo je bio kada se završila priredba, i kada smo baka, deša, Branko i Eva (moji babe i dede) svi zajedno otišli do kuće mojih babe i dede (bake Anice i deše Radmila), i kada su oni ušli unutra i ja sa njima, ja okružen mojim babama i dedama u zimskim bundama odelima koja su skidali i koja su mirisala na naftalin, babe i dede nasmejani i ponosni na svoga unuka, a ja srećan i zaštićen...znajući da je baka spremila kolače i da jedve čekam da ih iznese.
Нема коментара:
Постави коментар