Gledam danas neki video, gde je prikazan neki savremeni kombajn, koji je skinuo 2ha kukuruza za sat vremena. A sećam se kako su moji baka i deša, i tata i mama, ponekad i ja išli na njivu i ručno brali...To ručno branje je rađeno uz pomoć jednog alata koji se zvao šprljak, makar tamo u našim krajevima, i izgledao je otprilike ovako:
Kroz rupu se provlačio srednji prst, da šprljak čvrsto stoji fiksiran za ruku, i služio je da se sa njime brzo i bezbolno načne ljuštika kukuruza, a onda kada je jednom načeta, njeno kompletno skidanje se obično radilo bez šprljka. Mi smo na njivi komplet očistili klipove, bacali ih na gomile, i onda smo posle išli traktorom i to ubacili u prikolice.
Nekad je deda imao ekipu koja je 2 nedelje bila kod njega i brala, dizala kukuruze na tavan i sekla kukuruzovinu. Kasnije se prešlo na vučeni Zmaj kombajn, ali se i za njega trebalo pripremiti - da se ručno oberu 2 - 3 reda, pošto će tuda da ide traktor pa da ne gazi.
Znači, pre je trebalo za jedno jutro dan posla, a danas se obere jutro za pola sata. Nema dizanja, nema čuka, nema kukuruzovine, sipa se u prikolicu i nosi se na silos.
Нема коментара:
Постави коментар