недеља, 7. фебруар 2021.

Kolo Kolo

Kada je ono Crvena Zvezda igrala za titulu prvaka sveta protiv južnoameričkog tima Kolo Kolo. 1991. godine. Utakmica je počinjala u, za nas, tada decu, sitno vreme. Negde oko 3 - 4 ujutro! Roditelji nam nikad ne bi dali da ustanemo tako rano i gledamo televiziju - i inače nam nisu dali puno da gledamo, ali je ovo bio izuzetak. I oni su bili ustali da gledaju. Sećam se da je u sobi bilo onako, hladnjikavo, pošto se peć, kreka, već bila ugasila i ohladila. Svi smo uzeli ćebad i gledali. Ja sam tad imao 15 godina, moj brat Velimir 12, majka 41, taja 43 (ja sad imam 44, uskoro ću i 45). To je sve bilo jako čarobno. Nije ta utakmica bila onako zanimljiva i bitna kao one koje je Zvezda igrala sa Bajernom i Olimpikom, ali zbog tog čudnog vremena početka, je se sećam. 

Čudo kako su sve te lepe, da ne kažem najlepše stvari, dešavale paralelno sa onim najlošijim - ratom, sankcijama, inflacijom, raspadom države i svim derivatima tih zala - strahom, mržnjom, ludilom, slepilom, nemaštinom, užasom, ubijanjima, smrtima, lista je nepregledna. Posle tog vrhunca, koji je već bio ukaljan zlom, do dana današnjeg - a od tad je prošlo, evo već 30 godina - sem pojedinih trenutaka - sve ovo do sad je drugorazredno vreme i život. Ima čak i knjiga ukrajinske spisateljice Svetlane Aleksijevič, zove se Secondhand Time - Drugorazredno vreme, i slika koja oslikava taj (ovaj život):



Stavio sam ovu sliku, pošto ona jako dobro oslikava ono osećanje koje i ja imam. Svako zna kakav je osećaj u gradskom autobusu - čak i kad nije gužva. Ovde čak i pada kiša napolju. Autobus star, kaljav, u raspadu. I ideš negde, a misli su ti izgubljene u nečem sasvim desetom - pokušavaš da stvoriš osećaj da nisu u tom autobusu. Kao i ova žena. Njen pogled kao da se pita - šta je sve ovo, šta ja radim tu, gde idem, i šta me čeka. Njena seta. Njena izolovanost od ostalih ljudi - ljudi su u autobusu ali je čovek i u prepunom autobusu sam. I ta njena belina - kao čista duša koja ne pripada ovom svetu - u crnom uprljanom autobusu, kao, recimo, simbolu, reke, prljave i smrdljive, na kojoj plovi, pluta tihi čamac, sa dušom koju prevozi. I nigde kraja toj reci...


Нема коментара: