Ono što znamo više ne okupira naše misli i energiju - ne plaši nas. Pod "znamo" mislim na suštinski osećaj da je to nešto što suštinski, svojim telom, bićem, osećanjima, a i mislima (mada ovo poslednje nije nužno potrebno) znamo.
Ako nešto mislimo da znamo umom, a ne znamo osećanjima i telom, ili su čak osećanja i um u suprotnosti - tu se hvataju naše sumnje i strahovi.
Ako nešto mislimo da znamo umom, a ne znamo osećanjima i telom, ili su čak osećanja i um u suprotnosti - tu se hvataju naše sumnje i strahovi.
Evo mog primera:"Prestao sam da se plašim smrti. Za mene je pitanje smisla rešeno. Kako se to desilo? Kako sam prestao da se plašim smrti? Smrt oca je razbila iluziju koje je moje interno dete imalo i nadalo se besmrtnosti, ali je istovremeno znalo da to baš nije tačno, pa je živelo u nekom raskoraku. Moje dete je na telesnom nivou doživelo smrt bliske osobe, ali je istovremeno i preživelo to - npr. kada su ljudi dolazili da izjave saučešće, ja sam na tom nivou, nivou deteta, osećao baskonačnu utehu. Znači dete se oslobodilo iluzije, videlo je da bol može da se podnese, da postoje mehanizmi koje može da iskoristi za zaštitu od bola, da su ljudi tu da pomognu ako treba. Izgubio sam detinjastu iluziju o besmrtnosti. Ali sa gubljenjem te iluzije mogu mnogo lakše da prihvatim smrt. Ne plašim je se više. Doživljavam je kao normalnu pojavu."
Našao sam nešto slično kod Alana Watts-a u knjizi "The book on the taboo against knowing who you are":
"This is no more saying that we ought not to fear death than I was saying that we ought to be unselfish. Suppressing the fear of death makes it all the stronger. The point is only to know, beyond any shadow of doubt, that "I" and all other "things" now present will vanish, until this knowledge compels you to release them—to know it now as surely as if you had just fallen off the rim of the Grand Canyon."
Нема коментара:
Постави коментар