How context give a meaning to the facts?

I am thinking about one array which is holding some numbers. These number can be anything, money, pears, stars, number of people. 12, 15, 32, 11, etc. Only by looking at these data, we can not conclude what these data represents in reality.

If we know some information about context in which this array is used, we can start guessing what these numbers in array can be. If the now that context is agriculture (for example) we can narrow our presumption to that context, and remove (for example) stars, an leave money, pears, and looots more which all can be put into context of agriculture.

So, it means that if we know more about context, we should be able to guess more easily what these facts are. But, the question is - how much we would need to know about context that we were able to give a meaning to these facts? Is this question correct? Or maybe the question would be - which model we would use to represent our reality(context) and our facts and how we can find line where these models and facts meet.

Why I started to think about? Because I asked myself - can we trust the facts if we do not understand the context? Can we take facts seriously (or should we trust them), if we do not know about context? And, since we can not know to the details about many contexts, does it mean that we should only believe (trust) the facts, which are coming from the context we absolutely know?  Does context can affect the "truthfulness" of some facts? Are facts context independent, and they represent the truth regardless of context in which they are used? Is it possible to alter the facts by manipulating context in which these facts exist? What is the name of the discipline (science) which can help me finding answers to these questions?  

Osećaj i slojevi sigurnosti

Kada sam bio srednje mali, recimo 10tak godina, brat i ja smo delili malu dečiju sobu. Ona je izgledavala ovako: kada se uđe u nju, vrata se nisu mogla otvoriti do kraja, pošto su udarala u krevet koji se stojao sa leve strane sobe i išao je sve do prozora koji je bio u čelu sobe, znači dužina sobe je bila nekih 2 i po metra. Pored kreveta, a ispod prozora je bio moj radni sto, pored stola mali prolaz, i pored prolaza narandžasti, dečiji orman koji je bio na desnom zidu. Širina sobe je bila tu negde oko 2 i po metra. Pored ormana ispust za dimnjak, i u desnom ćošku mala termo peć. Pored peći mali prolaz, i između peći i vrata, bela polica sa 4 nivoa. Znači, površina sobe oko 6 m2....

I ja se nikad i nigde nisam osećao sigurnije nego u toj sobi, tih godina...

Scena koja mi je u glavi - ja sedim za tim stolom i sastavljam lego kocke. Voleo sam da pravim kamione sa više spratova, to su bile više neke univerzalne, transportne mašine. U sobi je mir. Nisam se tih godina bavio muzikom, to je došlo posle. Ja sam koncentrisam nad time što radim, i uživam u tome. Iako ih ne čujem, znam da su dve sobe dalje (između moje sobe i dnevne sobe je predsoblje) moji roditelji. Iako ja toga tada nisam bio svestan, ali oni su bili zid o kojeg su se razbijale sve nevolje spoljnog sveta - za mene su oni bili apsolutna zaštita.

Pored toga, znao sam da imam babe i dede. Jedne, očeve roditelje, iz Stapara, i druge, mamine roditelje, iz Bačkog Brestovca. Oni, iako su živeli desetak kilometara dalje, su me voleli, i mi smo često išli kod njih, i oni povremeno dolazili kod nas, su vršili svoju zaštintičku funkciju, dobro i sa ljubavlju.

Uvek smo imali životinje u kući, tj. u kući i dvorištu - papagaje, grlice, koke, golubove, zečeve, morke. U bašti je bilo svega, a u prednjem dvorištu cveće. Taj red, uređenost, život i obilje je meni tada (nesvesno) davao osećaj sigurnosti.

Ponekad je dolazila kod nas, i ostajala više meseci, najčešće preko zime, mamina baba, Rođena, kako smo je zvali, Angelina Sogić. Ona je bila tiha, i rekao bih stroga, nije nas mnogo mazila, ali je odrađivala poslove po kući, ispraćala i dočekivala mene i brata iz škole. Nju ni tad nisam doživljavao kao zaštitu - verovatno zbog nedostatka topline koji nije krasio njen rad. Ali objektivno, i ona je bila zaštita.

Onda relativno širok i blizak krug rođaka, najviše ujak.

Tu su onda još bile komšije, sa kojima smo pričali, znali ih po imenu, išli kod njih kad nam pređe lopta ogradu, jednom me je i komšinica čuvala - popeo sam se na zid do nje, pošto sam se plašio da ostanem sam kod kuće i ona me je onda tako čuvala, tako što ja sedim na zidu između našeg i njenog dvorišta.

Čak na kraju i majkine i tajine kolege sa posla - roditelji su me ponekad vodili na posao, i njihove kolege su bile jako prijateljski nastrojeni, sećam se nasmejanih i zadovoljnih ljudi.

I na kraju, država tj. vreme koje je tad bilo. Kako god da je bilo, bio je neki red, i bilo je mira, bilo je poštovanja, ljudi, posla, novca dovoljno.

A danas? Svi ti slojevi zaštite su nestali, i ja sam taj koji stoji na vetrometini i pravim zaštitu za svoga sina. Babe i dede su pomrli, roditelji su relativno stari, i njih više, iako me vole, ne doživljavam kao zaštitu, živim u stanu, živim u drugom gradu, živim u drugoj i drugačijoj sobi, nema životinja, bašte, cveća, o državi ne vredi ni govoriti. Komšije u zgradi ni ne znam kako se zovu, niti imam nekon kontakta sa njima sem kurtoaznog javljanja. Sa rodbinom sam u manjem kontaktu i manje bliskom. Prijatelja slabo imam. Moj sin ne zna ni gde radim, ni ko su mi kolege, i postoji i zabrana dovođenja dece na radno mesto. Svi slojevi zaštite su nestali i dodir sa golom realnošću me onespokojava. Nema zaštite, makar subjektivne, a realnost je prilično surova.

Kako oživeti tu dečiju sobu...Kako se desilo to da su sve zaštite razorene...Da li su se i moji roditelji osećali kao ja danas, ili je onda stvarno bilo drugačije...Mogu li ja opet stvoriti te slojeve zaštite...Da li je nesigurnost svetsko i širom rasprostranjeno osećanje...