Gledajući danas slike sa nekog planinarenja sam video jako puno ljudi koji su išli na to planinarenje, njih jedno 150. Bilo je tu ljudi raznog godišta. I dok god sam gledao te slike, imao sam stalno bljutav ukus u ustima. A razlog tome su bili najviše stariji ljudi. A evo i zašto. (možda je moja interpretacija i pokušaj tumačenja totalno pogrešan).
Slažem se da je, pogotovo dok je čovek mlad, potrebno i dobro da svuda putuje. To je potrebno radi imanja dobre mape realnosti, da čovek vidi kako to izgleda negde drugde, da može da uporedi sa ovim gde živi, da otkrije šta mu se sviđa i tako to. To ću nazvati period uzimanja, u kome čovek konzumira svet. To je, po meni, dobro i relativno nužno. Onda to u jednom momentu može da pređe u "prejedanje". A to nastupa kada je čovek već puno toga video. To je ono što se naziva turizam, gde čovek ide da se provede, bez jasnog duhovnog cilja. A duhovni cilj nekog putovanja(a možda i aktivnosti uopšte?) je da kada se vratimo sa tog putovanja ono nije samo bilo puko popunjavanje vremena i izbegavanje dosade, nego da osetimo da smo malo duhovno uzrasli.
A jedan od stepena duhovnog uzrastanja je kada prestanemo da proždiremo, i uzimamo svet, i kada počnemo da dajemo svetu. A to očekujem od starijih ljudi. Očekujem da sa starošću dolazi i mudrost, da se napusti infantilno držanje za mladost, za "ja-pa-ja" stav i da čovek dođe u fazu kada oseća potrebu da proživljeno, sažvakano, esencijalno, podeli, kada krene da daje nešto kvalitetno od sebe.
Vladeta Jerotić je govorio da bi čovek trebao da ima 2 dela života - introvertan i ekstrovertan. Ako je prvu polovinu života bio introvertan, u drugoj bi trebao da bude ekstrovertan i suprotno, ako je u prvoj polovini života bio ekstrovertan, da bi u drugoj bio introvertan.
Slažem se da je, pogotovo dok je čovek mlad, potrebno i dobro da svuda putuje. To je potrebno radi imanja dobre mape realnosti, da čovek vidi kako to izgleda negde drugde, da može da uporedi sa ovim gde živi, da otkrije šta mu se sviđa i tako to. To ću nazvati period uzimanja, u kome čovek konzumira svet. To je, po meni, dobro i relativno nužno. Onda to u jednom momentu može da pređe u "prejedanje". A to nastupa kada je čovek već puno toga video. To je ono što se naziva turizam, gde čovek ide da se provede, bez jasnog duhovnog cilja. A duhovni cilj nekog putovanja(a možda i aktivnosti uopšte?) je da kada se vratimo sa tog putovanja ono nije samo bilo puko popunjavanje vremena i izbegavanje dosade, nego da osetimo da smo malo duhovno uzrasli.
A jedan od stepena duhovnog uzrastanja je kada prestanemo da proždiremo, i uzimamo svet, i kada počnemo da dajemo svetu. A to očekujem od starijih ljudi. Očekujem da sa starošću dolazi i mudrost, da se napusti infantilno držanje za mladost, za "ja-pa-ja" stav i da čovek dođe u fazu kada oseća potrebu da proživljeno, sažvakano, esencijalno, podeli, kada krene da daje nešto kvalitetno od sebe.
Vladeta Jerotić je govorio da bi čovek trebao da ima 2 dela života - introvertan i ekstrovertan. Ako je prvu polovinu života bio introvertan, u drugoj bi trebao da bude ekstrovertan i suprotno, ako je u prvoj polovini života bio ekstrovertan, da bi u drugoj bio introvertan.
1 коментар:
Lepo napisano Vojo...
Постави коментар