Hillbilly Elegy i Hillbili Highway

 Paralelno gledam (po drugi put) film Hillbilly Elegy:

i čitam knjigu Hillbilly Highway: The Transappalachian Migration and the Making of a White Working Class:

Jako interesantno mi je sve to. U knjizi nailazim na sledeće: "Photographed in their home, a "one-room clapboard shack in 'Shedtown'", a slum district on Muncie’s southwestern fringe, the most notable item of furniture pictured is a homemade brooder next to the bed, in which, as Lizabelle explains, they are raising chickens "fer eatin'" rather than to sell."

Muncie je mesto u američkoj saveznoj državi Indiana. 

Ono što mi je interesantno u toj rečenici je to da su i moji roditelji, koji su bili srednjestojeći, neko vreme držali piliće u kuhinji. To je bilo slatko dok su pilići bili mali, žuti i slatki, ali ne baš tako slatko kada bi pilići porasli a ne bi bili izneti napolje na vreme...I mi smo jeli pored njih i njihovog kaveza. 

Salaška fudbalska liga

 Ovaj kratak tekst sam pozajmio sa sajta soinfo.org

"Dugogodišnji prvotimac Omladinca sa Bukovca, Jozip Varga, igrao je 1971. godine za Zadrugar iz Čičova i na prvenstvenoj utakmici Salaške fudbalske lige protiv OFK Lugova (26:2) postigao 17 golova. Na 14 prvenstvenih utakmica u toj sezoni Varga je postigao 50 golova."

Sama stvar da je čovek dao 17 golova u jednoj utakmici je interesantna, ali ono što je mene fasciniralo je samo postojanje Salaške fudbalske lige. Takođe sam neki dan pročitao da su na salašima bile i škole. 

Crtice iz bioskopa (pl.)

Crtica 1: Sa roditeljima sam slučajno, kada sam bio mali, gledao film "Oficir s ružom" u Narodnom bioskopu u Somboru. U određenim scenama mama je tražila da pokrijem oči i ne gledam gole žene. Bile su to neke 80te, ja sam imao desetak godina.

Crtica 2: samostalno sam išao, kao mali - momčić, da gledam nekoliko filmova, od kojih sam zapamtio da sam u Domu JNA gledao Robocap, i Dinu - peščanu planetu u Zvezdi, u Somboru.

Crtica 3: sa mamom i njenom prijateljicom koja je isto bila biolog (i imala sina), smo ja, moj brat i taj dečak, sa mamam u pozadini, iza nas, išli da gledamo Poslednju oazu. Bilo je to u Zvezdi u Somboru. Imam i knjigu "Poslednja oaza"

 

Crtica 4: bioskop u Staparu je bio u sali Zadružnog doma. Ta se sala koristila za razne stvari, tako da nije imala onaj nagib koje imaju standardne bioskopske sale. Sala je bila velika, i sećam se kao kroz maglu, da se davao neki crni-beli film, i cela se sala smejala. Bioskop je bio pun! Negde ne pola filma - pauza. Morala je da se promeni traka, ali se pauza, od nekih 10tak minuta koristila i da se dokupi suncokret (cunja), da se kupi sok, popuši cigara, protegnu noge, kupi sladoled, piški. Posle pauze je išao nastavak filma.

Geopolitical neutralization

 What happened to Yugoslavia during 1980 - 2000 by the West (US, UK, Germany and others) is called "geopolitical neutralization". Yugoslavia was not destroyed because it was failing — it was dismantled because it was succeeding too well outside Western control. The way how West did it is from the book of recipes - used in many places. 

Psychology of the middle class stagnation

 I've been watching various stories from around the world about the problem of a lack of desire, low employment, or work done merely for survival — jobs people do without any enthusiasm. These people aren't poor, yet they are unhappy. I have a feeling that this middle ground is the worst possible place to be — not in terms of material wealth, but in terms of psychological health. It seems that people on the lower and higher ends of society are somehow more alive. People in the middle (not poor but not affluent), often have just enough to survive and maintain some comfort, but not enough to feel free or secure. So, it seems that if someone is on the path of being alive, it should go to more extreme ends, not stagnating and dying in the middle ground.

"Znam tvoja dela: nisi ni hladan ni vruć. Kad bi bar bio hladan ili vruć! Ali pošto si mlak, i nisi ni hladan ni vruć, ispljunuću te iz svojih usta." - reče Hrist.

Muzička škola - timpani

 E ja sam išao u osnovnu muzičku školu u Somboru. Svirao sam klarinet i išao na solfeđo. Mislim da sam krenuo u 5. razredu i išao do 8. razreda - 4 godine. U školi se nalazi(la) koncertna sala i u sali su bili timpani. Koliko su me očaravali, ali su nam branili da ih diramo. I ta mesta gde se udara su bila skoro skroz pokrivena, valjda radi zaštite neke, a samo malo sa strane se video bubanj. Pa sam ja onda, dok su nastavnice gledale na drugu stranu lagano tapkao po bubnju. Nije se čulo ništa.  A ovo pišem zato što mi je skoro neverovatno sa današnje perspektive želeti nešto, a da ti neko ne da priliku da to probaš, još ti brani. 

Ludvig Vitgenštajn i jezik

 Oduvek sam se bio pitao zašto je Ludvig Vitgenštajn pravio tako veliku frku oko jezika dok danas nisam ukapirao!! Na ovo razmišljanje me je naveo neki post gde je stajala sintagma (ili kako god se zove ta forma) "bežala sam od nje kao đavo od krsta". Ta poslovica, sintagma, whatever, je poznata u narodu, i oni koji to budu čitali će znati šta to znači. Ali, šta to znači za onoga ko je smišljao kako da se izrazi, pa je iskoristio sintagmu koju će drugi razumeti, dakle, prilikom razmišljanja je uzimao u obzir druge kako će razumeti to. Ali to znači da preko jezika, drugi formiraju naše misli. Naše misli su oblikovane jezikom, a jezik je društvena stvar. I onda Vitgenštajn kaže:"The limits of my language mean the limits of my world."