Čitajući knjigu Spoticanje o sreću (Stumbling on happines) Danijela Gilberta. Kaže da mi pogrešno percipiramo vremenski horizont(prošlost i budućnost), dok dobro percipiramo prostorni horizont - ako je nešto malo i vidimo malo detalja to znaci da je daleko u prostoru. Za vreme (pogled unapred i unazad), pošto za prošlost nismo upamtili podatke a za budućnost ih ne znamo, mozak koristi prezentizam (podanašnjenje), a to znaci da će rupe da popuni onim kako je danas. I to obično bude jako pogrešno. Primeri SF romana iz 50tih godina 20tog veka - nigde nema probušenih noseva, bradavica, interneta itd. Znači žestok promašaj ako se pokuša podanašnjenje budućnosti.
Pa tako ni ja ni moj život u budućnost ne može da bude podanašnjen, zato što nemamo podatke kako će budućnost da izgleda.
Takodje, zbog toga što nam je budućnost dalja mislimo da će nam nešto u budućnosti biti lakše nego danas što je pogrešno(opet posledica loše percepcije vremenskog horizonta), pošto će ta budućnost jednom da postane danas, i onda ćemo da imamo isti problem kao i danas. A to znači da ono što nam je danas teško da će nam biti isto toliko teško i u budućnosti. A to opet znači da ono što ne uradimo danas(zato što nam je iz nekog razloga teško), nećemo uraditi ni u budućnosti. A to opet znači da ono što smo mislili da ćemo da uradimo u budućnosti treba da uradimo sada, pošto nam od budućnosti nema pomoći, tj, neće nam biti lakše. Dakle, treba raditi danas a ne ostavljati za budućnost.