уторак, 23. фебруар 2010.
Tuga
Osećam se kao glavni lik iz Čehovljeve pripovetke "Tuga", kada nema kome da se požali, pa jedino konju može da priča da olakša sebi. "Kome da kažem pečal svoju?".
четвртак, 4. фебруар 2010.
Jedno razmišljanje na temu "What is my true purpose in life?" iz 2007 godine
Odgovori na pitanje sa sajta
http://www.stevepavlina.com/blog/2005/01/how-to-discover-your-life-purpose-in-about-20-minutes/
Moja svrha je da budem u miru sa samim sobom.
Moja istinska svrha je da na neki nacin ostvarim sebe.
Moja istinska svrha je da sluzim drugima.
Moja istinska svrha je da dajem drugima i da kroz njihovo dobrostanje ostvarim sebe – ima li logike u ovom sto sam rekao?
Moja istinska svrha je da se ostvarim kroz posao koji radim.
Moja istinska svrha je da nadjem posao koji ce me ispuniti.
Moja svrha je da obogatim sebe iskustveno?!
Moja svrha je moj mir.
Moja svrha je moj duhovni mir.
Moja svrha je oprastanje.
Moja svrha je ziveti u miru sa prirodom.
Moja svrha je ziveti u miru sa prirodom u nekoj šumi na nekoj planini, raditi posao koji me ispunjava,xxxxxxxxxxxxxxxxxxx da li je to moja svrha ili su to želje koje bih ja voleo da se ostvare? Postavlja se pitanje: da li su želje jednake svrsi? Ne bih rekao, jer ne primer ako ostvariž jednu ili tri ma koliko bitne životne želje, da li sam pronašao svoju svrhu? Možda je svrha ostvarivanje svojih želja? Eto, opet odoh u filozofiju.
Da se vratim na vežbu, pokuša da se nađe takav odgovor od koga ću zaplakati, i to će biti onda pravi odgovor. Tako bar kaže autor sajta.
Moja svrha je da otkrijem svoju svrhu!!!!!
Moja svrha je da pomažem drugim ljudima da pronađu svoju svrhu.
Moja svrha je da živim u miru sa prirodom u nekoj šumi, ne baš blizu ljudi, ali dovoljno daleko da mogu da budem u miru, kao Grizli Adams http://en.wikipedia.org/wiki/The_Life_and_Times_of_Grizzly_Adams ili kao Noah Dirnborn http://www.imdb.com/title/tt0200138/ . Eto to mislim danas, a ko zna šta bih pisao sutra. No, da nastavim vežbu.
Znači, moja svrha je da živim u miru sa prirodom, u nekoj šumi, ne baš blizu ljudi, ali dovoljno daleko da mogu da budem u miru i tišini, kao Grizli Adams u brvnari u planini, ili kao Noah Dirnborn, na izolovanoj farmi blizu nekog grada ili pitomog sela....
Iz kog dela ličnosti dolaze ove želje: nekako mi previše deluju kao da dolaze iz roditelja. Da li bi moje unutrašnje dete bilo zadovoljno time? Da li bi našlo ispunjenje i način da se na neki način, na takvom mestu igra u životu? Da li je to stereotipna želja? Zašto ne želim da živim u civilizaciji sa ljudima? Kako bi takav život obogatio moje iskustvo?
Upravo čitam Ekarta Tolea, knjiga se zove Moć sadašnjeg trenutka. Kaže čovek da je razum(mozak, misli) od alata postao gospodar i da pored mozga u čoveku postoji Biće(šta god da je to) koje od silne buke misli koje neprestano teku kroz neurone ne može da se iskaže.
Ako hoćemo da dozvolimo Biću da oživi moramo da nekako ukinemo misli. Dakle, da saberem 2 prethodne tvrdnje: ukidanje misli i omogućvanje Bića da ono doživi svet + život u izolaciji bez novih misaonih iskustava, ali sa dubokim duhovnim iskustvima =? Doživljaj a ne misao o doživljaju...Doživljaj sveta može da bude kroz misao ili kroz Biće. Cool!!! A autor članka je rekao da se odgovorima na pitanje u nekom intervalu od 15-20 minuta dolazi do odgovora, a ja sam se još više zapetljao. Fucking filozofija!!!!!! Gomila sranja. Kakvo jednostavno pitanje a kako komplikovan odgovor.
No da nastavim:
Znači, moja svrha je da živim u miru sa prirodom, u nekoj šumi, ne baš blizu ljudi, ali dovoljno daleko da mogu da budem u miru i tišini, kao Grizli Adams u brvnari u planini, ili kao Noah Dirnborn, na izolovanoj farmi blizu nekog grada ili pitomog sela da pomognem ljudima da oni otkriju svoju svrhu.
Interesantno je kako posle određenog broja pokušaja odgovori na ovo pitanje počinju da konvergiraju ka nekom rešenju koje bi obuhvatilo sve odgovore koji su mi pali na pamet....nekako se osećam smirenije dok pišem ovo.
Koliko moja trenutna situacija liči ovoj nekoj željenoj(makar u određenom procentu željenoj) situaciji? Ne baš puno. Čak bi se moglo reći da je dijametralno suprotna. Umesto da živim u prirodi, živim u kocki od betona. Šume nema, samo par stabala koje vidim kroz prozor ali koje ne mogu da osetim svojim Bićem. Od mira nema ništa: komšije, njih zilion, konstantna buka automobila, graja, dreka, muzika...Tu mira nema. Da li pomažem ljudim. Pomalo. Dakle, da li je onda normalno da moje životne sile teže da usklade moje želje i moj život. DA, NORMALNO JE.
I to osetim kao naprezanje mog organizma, nezadovoljstvom, unutrašnjim nemirom. Sve to hoće da mi kaže da ne živim životom kakvim bi moje Biće htelo da živi. I Biće na posredan način protestuje, pokazuje da je nezadovoljno i da joj je potrebna promena. Sad mi pade na pamet ona Heseova: “Život svakog čoveka je put ka samome sebi”. Dakle, ja još putujem...Mašala, kad li ću stići već jednom. Verovatno nikada, ako ne promenim putanju, pošto, koliko dugo već putujem, a to je preko 15 godina, da sam išao pravim putem, već bih stigao. Moja nemogućnost da stignem do samog sebe je dokaz da ne idem pravim putem, ili da idem zaobilaznim putem, ili da ne tom putu ne koristim dobre metode orijentacije. Verovatno je zbog toga moj put toliko dug, i često bolan. I nikako da se završi.
Da se vratim na temu:
Znači, moja svrha je da živim u miru sa prirodom, u nekoj šumi, ne baš blizu ljudi, ali dovoljno daleko da mogu da budem u miru i tišini, kao Grizli Adams u brvnari u planini, ili kao Noah Dirnborn, na izolovanoj farmi blizu nekog grada ili pitomog sela da pomognem ljudima da oni otkriju svoju svrhu i da od toga živim.
U ovoj iteraciji sam dodao materijalnu stranu projekta. Namerno, da bih pokušao da objasnim sledeću tvrdnju. Istina nije u isključivostima, i nikad se ne nalazi na krajevima spektra potencijalnih istina, sem možda za veoma mali broj “specijalnih” ljudi.(možda se te dve istine negde u svojim beskonačnostima i izjednačavaju, ali neću o tome)
Ovim hoću da kažem da duhovni mir ne može da se postigne bez određenog materijalnog mira, kao ni da se materijalni mir ne može postići bez duhovnog mira. Ja sam grešio u ovim stvarima: pre nekoliko godina sam jedno vreme baš intenzivno bio posvećen pokušaju otkrivanju duhovnog Bića(nazovi Boga – šta god da je to) i uspostavljanju duhovnog mira u sebi, bez da sam se bavio materijalnom stranom svog života. I naravno, taj pokušaj je neuspešno završen. Onda sam se nakon toga, par godina bavio ISKLJUČIVO metarijalnom stranom svog života, totalno zapostavljajuću svoju duhovnu stranu. I opet sam dospeo u ćorsokak. Ali čin dolaska u ta dva ćorsokaka mi je otkrio jedan novi put(kojim tek pokušavam da krenem), a to je da je čoveku potreban balans, i da je potrebno da se i duhovno i materijalno razvijaju istovremeno. Razlog zašto je potrebno da razvijamo duhovni mir sam već naveo, a razlog za postizanje materijalnog mira je čist biološki, opisan Maslovljevom piramidom potreba (http://en.wikipedia.org/wiki/Image:Maslow%27s_hierarchy_of_needs.svg ). Negiranjem materijalnih potreba(hrana, sklonište, sigurnost, zdravlje, posao....) čovek negira biološki aspekt svoga bivstvovanja, znači pokušava se da se pravi da ne postoji nešto što je njemu imanentno(zato sam gore naveo da materijalnih istina može da se odrekne veoma mali broj ljudi – monasi recimo, mada čak i oni moraju da zadovolje osnovne materijalne potrebe) . Negirajući neke stvari, mi ih možemo potisnuti ali će one i dalje postojati...Čitam ovo i pitam se: “Koliko opravdavanje potrebe za materijalnim” – prokleta crkva i njen ideal siromaštva i kako je grešno biti bogat!!!!!!!!!! Ovo samo pokazuje da sam prilično indoktriniran, da ne kažem da mi je na neki drugi način usađen strah ili prezir prema bogatstvu. Sve u svemu – materijalno je potrebno.
Opet čitam ovo i vidim da sam opet napravio grešku. Opet sam potrebe – želje(ne bih ulazio u raspravu šta ih razlikuje i gde je granica na Maslovljevoj piramidi između želja i potreba) svrstao u dve kategorije: materijalne i duhovne. Dok sam to radio i razumeveo da nema napretka u jednom bez napretka u drugom, setio sam se knjige Džima Ketkarta : “ Potencijal Žira”, gde on identifikuje sedam kategorija koje čovek treba da ostvari da bi postigao neki “viši nivo bivtstvovanja”. Autor je Amerikanac, tako da su i kategorije američke: um, telo, duh, emocije, porodica, prijatelji, karijera, finansije. Verovatno bi autori iz drugih kultura malo drugačije posmatrali te kategorije. (ovde se postavlja pitanje da li je moguće napraviti model koji bi u što boljem svetlu predstavljao šta je to što predstavlja čoveka, kojim bi se on kategorija najbolje mogao opisati). Sad i Ekart Tole rekao da je nemoguće umom spoznati Biće( a samim tim ni opisati, kategorisati..) već da se ono samo može doživeti. Hm. Čini mi se da i taj pristup negira postojanje mozga kao realnosti, i da je to pokušaj isključivanja iz cele priče nečega što se ne može isključiti.
Da li sam celom ovom pričom nešto bliže odgovoru na pitanje “Šta je svrha mog života?” Pa nešto baš i ne verujem. Više mi liči na to da pokušavam da se pravim pametan. Dobro, ne moram da pokušavam, pošto ja jesam pametan, ali čemu ovoliko pisanije....Opet su me misli odvele na svoj racionalni put umesto da sam odogovor pokušao da nađem u sadejstvu različitih aspekata moga celokupnog Bića.
Opet se vraćam vežbi:
Znači, moja svrha je da živim u miru sa prirodom, u nekoj šumi, ne baš blizu ljudi, ali dovoljno daleko da mogu da budem u miru i tišini, kao Grizli Adams u brvnari u planini, ili kao Noah Dirnborn, na izolovanoj farmi blizu nekog grada ili pitomog sela da pomognem ljudima da oni otkriju svoju svrhu i da od toga živim. Čitam ovo i deluje mi kao da je to to, ali opet tome nedostaje još nešto....Verovatno je potrebno još iteracija da bi to bilo to. Ili je odgovor sasvim nešto drugačiji.
A znam i šta nas sprečava da ga saznamo. Strah!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Strah od odbacivanja, ako ispadne da su naše želje socijalno neprihvatljive, ili strah da ćemo živeti nekim životom kojim niko od ljudi koje znamo ne živi, strah od promene, i ostali strahovi. Oni nas sprečavaju da se osvestimo... Neki bi opet rekli da je strah tu da nas čuva da ne napravimo neku glupost. Kod mene je sasvim suprotno. Mene je common sense sprečavao da ne uradim neku glupost, a strah me je konstatno sprečavao da ne uradim neku dobru stvar za sebe. Prokleti strah. Koliko sam samo u životu izgubio zbog njega. I konstatno gubim. I konstatno nastavljam da se plašim.
I tako. Opet sam potrošio mentalnu energiju na objašnjavanje umesto na davanje odgovora. Ne mogu da nastavim. Nema više ideja šta bi mogla da bude svrha moga života.
I što kaže autor teksta: ”Discovering your purpose is the easy part. The hard part is keeping it with you on a daily basis and working on yourself to the point where you become that purpos.” Tj. kako ostvariti tu svrhu.
http://www.stevepavlina.com/blog/2005/01/how-to-discover-your-life-purpose-in-about-20-minutes/
Moja svrha je da budem u miru sa samim sobom.
Moja istinska svrha je da na neki nacin ostvarim sebe.
Moja istinska svrha je da sluzim drugima.
Moja istinska svrha je da dajem drugima i da kroz njihovo dobrostanje ostvarim sebe – ima li logike u ovom sto sam rekao?
Moja istinska svrha je da se ostvarim kroz posao koji radim.
Moja istinska svrha je da nadjem posao koji ce me ispuniti.
Moja svrha je da obogatim sebe iskustveno?!
Moja svrha je moj mir.
Moja svrha je moj duhovni mir.
Moja svrha je oprastanje.
Moja svrha je ziveti u miru sa prirodom.
Moja svrha je ziveti u miru sa prirodom u nekoj šumi na nekoj planini, raditi posao koji me ispunjava,xxxxxxxxxxxxxxxxxxx da li je to moja svrha ili su to želje koje bih ja voleo da se ostvare? Postavlja se pitanje: da li su želje jednake svrsi? Ne bih rekao, jer ne primer ako ostvariž jednu ili tri ma koliko bitne životne želje, da li sam pronašao svoju svrhu? Možda je svrha ostvarivanje svojih želja? Eto, opet odoh u filozofiju.
Da se vratim na vežbu, pokuša da se nađe takav odgovor od koga ću zaplakati, i to će biti onda pravi odgovor. Tako bar kaže autor sajta.
Moja svrha je da otkrijem svoju svrhu!!!!!
Moja svrha je da pomažem drugim ljudima da pronađu svoju svrhu.
Moja svrha je da živim u miru sa prirodom u nekoj šumi, ne baš blizu ljudi, ali dovoljno daleko da mogu da budem u miru, kao Grizli Adams http://en.wikipedia.org/wiki/The_Life_and_Times_of_Grizzly_Adams ili kao Noah Dirnborn http://www.imdb.com/title/tt0200138/ . Eto to mislim danas, a ko zna šta bih pisao sutra. No, da nastavim vežbu.
Znači, moja svrha je da živim u miru sa prirodom, u nekoj šumi, ne baš blizu ljudi, ali dovoljno daleko da mogu da budem u miru i tišini, kao Grizli Adams u brvnari u planini, ili kao Noah Dirnborn, na izolovanoj farmi blizu nekog grada ili pitomog sela....
Iz kog dela ličnosti dolaze ove želje: nekako mi previše deluju kao da dolaze iz roditelja. Da li bi moje unutrašnje dete bilo zadovoljno time? Da li bi našlo ispunjenje i način da se na neki način, na takvom mestu igra u životu? Da li je to stereotipna želja? Zašto ne želim da živim u civilizaciji sa ljudima? Kako bi takav život obogatio moje iskustvo?
Upravo čitam Ekarta Tolea, knjiga se zove Moć sadašnjeg trenutka. Kaže čovek da je razum(mozak, misli) od alata postao gospodar i da pored mozga u čoveku postoji Biće(šta god da je to) koje od silne buke misli koje neprestano teku kroz neurone ne može da se iskaže.
Ako hoćemo da dozvolimo Biću da oživi moramo da nekako ukinemo misli. Dakle, da saberem 2 prethodne tvrdnje: ukidanje misli i omogućvanje Bića da ono doživi svet + život u izolaciji bez novih misaonih iskustava, ali sa dubokim duhovnim iskustvima =? Doživljaj a ne misao o doživljaju...Doživljaj sveta može da bude kroz misao ili kroz Biće. Cool!!! A autor članka je rekao da se odgovorima na pitanje u nekom intervalu od 15-20 minuta dolazi do odgovora, a ja sam se još više zapetljao. Fucking filozofija!!!!!! Gomila sranja. Kakvo jednostavno pitanje a kako komplikovan odgovor.
No da nastavim:
Znači, moja svrha je da živim u miru sa prirodom, u nekoj šumi, ne baš blizu ljudi, ali dovoljno daleko da mogu da budem u miru i tišini, kao Grizli Adams u brvnari u planini, ili kao Noah Dirnborn, na izolovanoj farmi blizu nekog grada ili pitomog sela da pomognem ljudima da oni otkriju svoju svrhu.
Interesantno je kako posle određenog broja pokušaja odgovori na ovo pitanje počinju da konvergiraju ka nekom rešenju koje bi obuhvatilo sve odgovore koji su mi pali na pamet....nekako se osećam smirenije dok pišem ovo.
Koliko moja trenutna situacija liči ovoj nekoj željenoj(makar u određenom procentu željenoj) situaciji? Ne baš puno. Čak bi se moglo reći da je dijametralno suprotna. Umesto da živim u prirodi, živim u kocki od betona. Šume nema, samo par stabala koje vidim kroz prozor ali koje ne mogu da osetim svojim Bićem. Od mira nema ništa: komšije, njih zilion, konstantna buka automobila, graja, dreka, muzika...Tu mira nema. Da li pomažem ljudim. Pomalo. Dakle, da li je onda normalno da moje životne sile teže da usklade moje želje i moj život. DA, NORMALNO JE.
I to osetim kao naprezanje mog organizma, nezadovoljstvom, unutrašnjim nemirom. Sve to hoće da mi kaže da ne živim životom kakvim bi moje Biće htelo da živi. I Biće na posredan način protestuje, pokazuje da je nezadovoljno i da joj je potrebna promena. Sad mi pade na pamet ona Heseova: “Život svakog čoveka je put ka samome sebi”. Dakle, ja još putujem...Mašala, kad li ću stići već jednom. Verovatno nikada, ako ne promenim putanju, pošto, koliko dugo već putujem, a to je preko 15 godina, da sam išao pravim putem, već bih stigao. Moja nemogućnost da stignem do samog sebe je dokaz da ne idem pravim putem, ili da idem zaobilaznim putem, ili da ne tom putu ne koristim dobre metode orijentacije. Verovatno je zbog toga moj put toliko dug, i često bolan. I nikako da se završi.
Da se vratim na temu:
Znači, moja svrha je da živim u miru sa prirodom, u nekoj šumi, ne baš blizu ljudi, ali dovoljno daleko da mogu da budem u miru i tišini, kao Grizli Adams u brvnari u planini, ili kao Noah Dirnborn, na izolovanoj farmi blizu nekog grada ili pitomog sela da pomognem ljudima da oni otkriju svoju svrhu i da od toga živim.
U ovoj iteraciji sam dodao materijalnu stranu projekta. Namerno, da bih pokušao da objasnim sledeću tvrdnju. Istina nije u isključivostima, i nikad se ne nalazi na krajevima spektra potencijalnih istina, sem možda za veoma mali broj “specijalnih” ljudi.(možda se te dve istine negde u svojim beskonačnostima i izjednačavaju, ali neću o tome)
Ovim hoću da kažem da duhovni mir ne može da se postigne bez određenog materijalnog mira, kao ni da se materijalni mir ne može postići bez duhovnog mira. Ja sam grešio u ovim stvarima: pre nekoliko godina sam jedno vreme baš intenzivno bio posvećen pokušaju otkrivanju duhovnog Bića(nazovi Boga – šta god da je to) i uspostavljanju duhovnog mira u sebi, bez da sam se bavio materijalnom stranom svog života. I naravno, taj pokušaj je neuspešno završen. Onda sam se nakon toga, par godina bavio ISKLJUČIVO metarijalnom stranom svog života, totalno zapostavljajuću svoju duhovnu stranu. I opet sam dospeo u ćorsokak. Ali čin dolaska u ta dva ćorsokaka mi je otkrio jedan novi put(kojim tek pokušavam da krenem), a to je da je čoveku potreban balans, i da je potrebno da se i duhovno i materijalno razvijaju istovremeno. Razlog zašto je potrebno da razvijamo duhovni mir sam već naveo, a razlog za postizanje materijalnog mira je čist biološki, opisan Maslovljevom piramidom potreba (http://en.wikipedia.org/wiki/Image:Maslow%27s_hierarchy_of_needs.svg ). Negiranjem materijalnih potreba(hrana, sklonište, sigurnost, zdravlje, posao....) čovek negira biološki aspekt svoga bivstvovanja, znači pokušava se da se pravi da ne postoji nešto što je njemu imanentno(zato sam gore naveo da materijalnih istina može da se odrekne veoma mali broj ljudi – monasi recimo, mada čak i oni moraju da zadovolje osnovne materijalne potrebe) . Negirajući neke stvari, mi ih možemo potisnuti ali će one i dalje postojati...Čitam ovo i pitam se: “Koliko opravdavanje potrebe za materijalnim” – prokleta crkva i njen ideal siromaštva i kako je grešno biti bogat!!!!!!!!!! Ovo samo pokazuje da sam prilično indoktriniran, da ne kažem da mi je na neki drugi način usađen strah ili prezir prema bogatstvu. Sve u svemu – materijalno je potrebno.
Opet čitam ovo i vidim da sam opet napravio grešku. Opet sam potrebe – želje(ne bih ulazio u raspravu šta ih razlikuje i gde je granica na Maslovljevoj piramidi između želja i potreba) svrstao u dve kategorije: materijalne i duhovne. Dok sam to radio i razumeveo da nema napretka u jednom bez napretka u drugom, setio sam se knjige Džima Ketkarta : “ Potencijal Žira”, gde on identifikuje sedam kategorija koje čovek treba da ostvari da bi postigao neki “viši nivo bivtstvovanja”. Autor je Amerikanac, tako da su i kategorije američke: um, telo, duh, emocije, porodica, prijatelji, karijera, finansije. Verovatno bi autori iz drugih kultura malo drugačije posmatrali te kategorije. (ovde se postavlja pitanje da li je moguće napraviti model koji bi u što boljem svetlu predstavljao šta je to što predstavlja čoveka, kojim bi se on kategorija najbolje mogao opisati). Sad i Ekart Tole rekao da je nemoguće umom spoznati Biće( a samim tim ni opisati, kategorisati..) već da se ono samo može doživeti. Hm. Čini mi se da i taj pristup negira postojanje mozga kao realnosti, i da je to pokušaj isključivanja iz cele priče nečega što se ne može isključiti.
Da li sam celom ovom pričom nešto bliže odgovoru na pitanje “Šta je svrha mog života?” Pa nešto baš i ne verujem. Više mi liči na to da pokušavam da se pravim pametan. Dobro, ne moram da pokušavam, pošto ja jesam pametan, ali čemu ovoliko pisanije....Opet su me misli odvele na svoj racionalni put umesto da sam odogovor pokušao da nađem u sadejstvu različitih aspekata moga celokupnog Bića.
Opet se vraćam vežbi:
Znači, moja svrha je da živim u miru sa prirodom, u nekoj šumi, ne baš blizu ljudi, ali dovoljno daleko da mogu da budem u miru i tišini, kao Grizli Adams u brvnari u planini, ili kao Noah Dirnborn, na izolovanoj farmi blizu nekog grada ili pitomog sela da pomognem ljudima da oni otkriju svoju svrhu i da od toga živim. Čitam ovo i deluje mi kao da je to to, ali opet tome nedostaje još nešto....Verovatno je potrebno još iteracija da bi to bilo to. Ili je odgovor sasvim nešto drugačiji.
A znam i šta nas sprečava da ga saznamo. Strah!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Strah od odbacivanja, ako ispadne da su naše želje socijalno neprihvatljive, ili strah da ćemo živeti nekim životom kojim niko od ljudi koje znamo ne živi, strah od promene, i ostali strahovi. Oni nas sprečavaju da se osvestimo... Neki bi opet rekli da je strah tu da nas čuva da ne napravimo neku glupost. Kod mene je sasvim suprotno. Mene je common sense sprečavao da ne uradim neku glupost, a strah me je konstatno sprečavao da ne uradim neku dobru stvar za sebe. Prokleti strah. Koliko sam samo u životu izgubio zbog njega. I konstatno gubim. I konstatno nastavljam da se plašim.
I tako. Opet sam potrošio mentalnu energiju na objašnjavanje umesto na davanje odgovora. Ne mogu da nastavim. Nema više ideja šta bi mogla da bude svrha moga života.
I što kaže autor teksta: ”Discovering your purpose is the easy part. The hard part is keeping it with you on a daily basis and working on yourself to the point where you become that purpos.” Tj. kako ostvariti tu svrhu.
B player
Samo da najavim sebi novi članak. Nastao je na osnovu razmišljanja o jednom članku iz Harward Bussiness Reviewa, koga ću takođe okačiti ovde, iako nije legalna kopija. Nadam se da mi harvardovci neće zbog toga sesti za vrat.
Пријавите се на:
Постови (Atom)